Kada je Bogdan Popović 1910. godine objavio čuvenu „Antologiju novije srpske lirike“, u ovom uvaženom skupu najvažnijh srpskih pesnika našle su se i tri pesme jedne žene. Njeno ime bilo je Danica Marković, nežna i talentovana devojka koja je u stihove prenosila sva radosna osećanja i svu teskobu svoje duše, nešto što se u tadašnjoj književnoj javnosti smatralo nečuvenim i izuzetno hrabrim.

Devojka sa zvezdama u očima

Poreklom iz učiteljske porodice, Danica je još od rane mladosti bila okružena mirisom hrbata knjiga i šuštanjem pera po hartiji. Rođena je 1879. godine u Čačku, gde je njen otac Joksim boravio na službi. Njena majka Mileva bila je poreklom iz Čumića. Još kao detence u kolevci dolazi 1880. godine u Beograd, gde će i pored izvesnih materijalnih poteškoća zbog rane i iznenadne smrti oca, porodica živeti u teškim uslovima.

Majka Mileva ipak ne posustaje, i gura Danicu i njenu sestru Ljubicu kroz osnovnu i Višu žensku školu. Već tada je bilo izvesno da je mlada pesnikinja izuzetno talentovana. Svoju prvu pesmu „Poslednje želje“ objavljuje sa 18 godina u časopisu „Zvezda“. Prigodno, oslanjajući se na naziv časopisa i svoje ime, uzima pseudonim Zvezdanka. Istovremeno, upisuje i Beogradski univerzitet sa namerom da studira srpski jezik i književnost, te istoriju. Nažalost, posle godinu-dve dana napušta studije i zapošljava se kao učiteljica, prvo u osnovnoj školi na Paliluli, a zatim i u ženskom vaspitnom zavodu.

Iskreni, gotovo ispovedački stihovi pesnikinje od samog početka privlače pažnju književne publike, kritičara i stvaralaca koji se trude da joj se približe i saznaju nešto o njoj. Njene pesme izlaze u časopisu „Pokret“ Sime Pandurovića i „Bosanskoj vili“. Napokon, 1904. godine u sopstvenom izdanju izdaje svoju prvu zbirku pesama „Trenuci“, koja je naišla na odobravanje čak i čuvenog Jovanog Skerlića. Tih slavnih dana početkom 20. veka, činilo se da su svi putevi slave otvoreni.  

Fatalna ljubav

Oni koji su poznavali Danicu Marković, govorili su da, iako je njena poezija nosila ponekad senku teskobe i tame, sama pesnikinja je bila oličenje vedrine i energije. Iako ju je teška bolest tuberkuloze, koju je preležala u ranoj mladosti, obeležila, nije potpuno ugušila njenu životnu snagu. Njeni pokreti bili su gipki i otvoreni, zvonki glas prenosio je duhovitost i neposrednost. Istovremeno je znala da bude otmena, tiha i na trenutke povučena. Volela je da čita Bodlera i uživala je da na klaviru izvodi Šopena. I znala je da voli, o kako je samo znala da voli.

Te 1904. godine kada je izašao njen književni prvenac, zapala je za oko Momčilu Tatiću, jednom od brojnih naslednika ugledne advokatske porodice. Danica i Momčilo bili su prava suprotnost jedno drugom. Dok je Danica bila prava prefinjena pesnička duša, Momčilo je bio pravi beogradski boem. Koketan, nestalan, nije previše mario za tanan osećanja svoje drage. Video je samo ljupku devojku sanjivih očiju koja ga je beskrajno volela.

Mada je od samog početka veza izgledala krhko, par sklapa brak iste godine. U njemu će izroditi šestoro dece – četiri ćerke i dva sina. Iako već majka, beskrajno posvećena svojoj deci, Danica nastavlja da radi kao učiteljica po selima u okolini Beograda. Te 1910. godine podnosi zahtev da zbog narušenog zdravlja dobije stalno nameštenje u Obrenovcu ili Nišu. Umesto premeštaja, Danica je prevremeno penzionisana.

I kako to obično biva, svako razočarenje donosi i novu priliku. Te iste godine izlazi „Antologija novije srpske lirike“ Bogdana Popovića u kojoj je Danica predstavljena kao jedina žena sa ovih prostora čiji su stihovi zaslužili da svojom lepotom, emocijom i čistotom izražaja budu slavljeni. Iste godine dobija i Orden svetog Save V reda za svoj doprinos srpskoj književnosti.

Pad u zaborav

Još jednom će se život ove tanane duše obiti o stene sudbine 1913. godine kada Momčilo dobija nameštenje u Prokuplju. Iako je napokon imala vremena da se posveti porodici, Danica je zbog njegovog boemskog života bila potpuno prepuštena sama sebi. Svoju teskobu zbog života u nesrećnom braku i zabačenoj palanci prenosi u pripovetke. Za razliku od stihove, njena proza je teška i isprekidana.

Ovu neizvesnu situaciju dodatno pogoršava Veliki rat. Momčilo kao rezervni oficir odlazi na Solunski front, a Danica sa decom ostaje zarobljena u Prokuplju koje se nalazilo pod bugarskom okupacijom. Uslovi života bili su izuzetno teški, a na crnu listu okupatora dospeva i Danica zbog svog pokušaja da siromašnim i izbeglim porodicama pomogne na svaki način. Ovo je čak odvodi u zatočeništvo gde čeka izvršenje smrtne kazne. U očaju, piše bugarskom pesniku Ivanu Vazovu i moli za pomoć. Potresen zbog situacije u kojoj se nalazila, Vazov poteže sve moguće veze, obraća se Crvenom krstu, pa čak i holandskoj kraljici Vilhemini koja je izdejstvovala njeno puštanje i izdavanje pasoša kako bi sa decom doputovala u Švajcarsku.

Oslobođenje Srbije donosi i njeno oslobođenje iz zatvora i povratak sa porodicom u Beogradu. Umesto radosnog susreta, dočekuje je muž koji joj potpuno lomi srce. Ostavlja je sa decom, gotovo na ivici siromaštva i odlazi sa drugom ženom.

Bračni krah i četvoro od šestoro dece, dodatno će uticati na Danicino stvaralaštvo. Svu tugu skuplja u pesme i pripovetke koje povremeno objavljuje u Politici. Te, 1928. godine izlazi njena druga zbirka pesama „Trenuci i raspoloženja“ u izdanju Srpske književne zadruge. Surova iskrenost stihova bila je povod da joj Srpska kraljevska akademija, preteča SANU, dodeli nagradu iz Fonda Ljubomira M. Mihajlovića za najbolje književno delo objavljeno u 1928. godini. Time je Danica postala prva žena koja je ponela nagradu najznačajnijee državne kulturne i naučne ustanove.

Njeno veliko srce, puno ljubavi i tuge, prestaće da kuca juna 1932. godine u Beogradu, gde je i sahranjena.

Nažalost, iako je bila jedna od najvažnijih srpskih pesnika s početka 20. veka, Danica Marković Tatić brzo je pala u zaborav. Tek u prethodnih nekoliko godina počelo je otkrivanje i proučavanje njenog stvaralaštva. Čast joj je ukazana i u rodnom Čačku, ali i u Beogradu gde jedna ulica na opštini Zvezdara nosi njeno ime.