Nehajnih vozača, pogotovo onih sa alkoholom u krvi, uvek je bilo, a, nažalost, i biće. No, za razliku od danas, kada se za takvu vožnju dele packe, odnosno nanogice, zakon je 50-ih bio daleko neumoljiviji, a kazne su se izvršavale na licu mesta i po kratkom postupku.

Nove mere saobraćajne milicije

Ostavivši Drugi svetski rat u prvoj polovini 20. veka, varoš po imenu Beograd postepeno prerasta u grad, a njegovim ulicama sve više i više saobraćaju dvotočkaši i četvorotočkaši. Porastom učesnika u saobraćaju bilo je neminovno da se poveća i broj udesa, bilo da je reč o čvrkanjima ili o potpunim havarijama. Bez gledanja u statistiku tih godina, glavni vinovnik saobraćajnih bili su vozači sa alkoholom u krvi. Nemilice su upravljali vozilima pod uticajem iznad dozvoljenog.

Stoga, na inicijativu saobraćajne milicije, 1953. godine doneta je dopunska uredba saobraćajnog odseka Uprave unutrašnjih poslova, koja je odmah stupila na snagu, a ticala se pijanih vozača u saobraćaju. Bez ikakvog lufta u tumačenju, glasila je: “Svakom šoferu, koji vozi kola u pijanom stanju, oduzimaće se potpuno vozačka isprva. Šoferu koji u toku godine napravi tri saobraćajna prekršaja, takođe će se oduzeti vozačka dozvola.”

Niko nije bio pošteđen

Čim je u tadašnjem službenom glasilu bila objavljena, uredba je koliko sutradan počela da se primenjuje na beogradskim ulicama. Tako su već prvog dana oduzete vozačke dozvole izvesnom Radomiru Bošnjakoviću, koji se u pijanom stanju zadesio za volanom automobila i tom prilikom izazvao udes, kao i Petru Ljubinkoviću, kome je cuga omela rasuđivanje u toj meri da se zakucao, ni manje ni više, nego u tramvaj.

U prilog da niko nije bio pošteđen govori i činjenica da su se kažnjavali i šoferi Gradskog saobraćajnog preduzeća bez po muke. Prvi na tapetu našli su se Života Gajić, koji je prouzrokovao sudar zahvaljujući nacvrcanosti, ali i Ilija Vitić, koji, doduše, nije upravljao vozilom balsamovan od brlje, ali jeste došao “pod gasom” u smenu i preuzeo vozilo.

Što se tiče sitnih prekršaja, oni su se kod nesavesnih vozača kamarisali. Kada bi svako ponaosob skupio tri takva, tu nije bilo cile-mile, niti gledanja kroz prste ma kako god da se prezivao. Bilo je po kratkom postupku iliti “vozačka na sunce”.

Za živo čudo odluke tadašnje milicije su se poštovale. Da li je to bilo usled bojaznosti od daljeg krivičnog gonjenja ili zbog preuzimanja lične odgovornosti za nedelo, možemo samo da nagađamo. No, vreme je pokazalo da su mere bile i te kako delotvorne. Istini za volju, i dalje je bilo pregršt udesa, ali mnogo manje su ih izazivali oni “trešeteni”.