Idilična vremena naglo su prekinuta početkom Prvom svetskog rata. U razaranju Beograda, neminovno je stradao i javni prevoz, zajedno sa električnom centralom i dalekovodnom mrežom.

Perikles Cikos iz Milana, koji je imao koncesiju za gradski saobraćaj, nije mogao da brzo popravi sve što je trebalo, te su gradske vlasti, nakon oslobođenja Beograda, 1919. preuzele pod svoju upravu električnu centralu, električnu mrežu i tramvajski saobraćaj.

Foto: Arhiv Narodne biblioteke Srbije

Obnova nakon Prvog svetskog rata

Sve je moralo da se menja, od stubova na tramvajskoj mreži do pruge i samih tramvaja. Kako bi sve bilo urađeno, napravljen je program radova i nabavki, a beogradski prevoz je obnavljan u fazama sve do 1932. godine.

Od 1920. do 1924. godine zamenjeno je 6 km šina i izgrađeno 3km novih pruga. Krajem 1927. godine jedno privatno preduzeće uvelo je u Beogradu redovan autobuski saobraćaj, koristeći moderne autobuse sa pneumatskim gumama. Prevoz putnika obavljan je, u prvo vreme, na linijama Kalemegdan – Savinac i Terazije – Dedinje.

Foto: Youtube screenshot / Civas Video

Krajem 1932. godine Beograd je imao 13 tramvajskih linija sa ukupno 65,5 km tramvajskih pruga. Tokom 1931. i 1932. godine otvorene su nove linije: Knežev spomenik – Dedinje, Slavija – Dušanovac, Terazije – Pašino brdo i linija Smederevski drum – Cvetkova mehana – Prištinska ulica.

U novembru 1935. godine prvi tramvaj "14-tica" je spojio Zemun i Beograd, a na hiljade ljudi oduševljeno je dočekalo ovaj događaj. Popularnim "pijačarima" koji su prodavali bakaluk napokon je bilo olakšan dolazak do Beograda.

Pred Drugi svetski rat, Beograd je imao 10 tramvajskih linija i ukupno 104 tramvaja i 60 prikolica, a pored toga Direkcija tramvaja i osvetljenja raspolagala je sa 87 autobusa koji su obavljali prevoz putnika na 12 autobuskih linija.

Tramvaj zvani broj 1

Foto: FB stranica "Tramvaji Beograda"

U glavnom gradu trenutno saobraća 11 tramvajskih linija, a među ciframa rezervisanim za ovu vrstu prevoza, bez trase je i prva linija - „jedinica“.

Sve do 1947. godine od Kalemegdana do Slavije vozila je „jedinica“. Vremenom je kraćena i produžavana, a između dva svetska rata je čak uvedena i linija 1a, koja je išla od Slavije do Crvenog krsta. S obzirom da su išli nekadašnjom Prištinskom ulicom (Cara Nikolaja II), tramvaje sa ove trase zvali su „prištinci“.

Sa dolaskom trolejbusa u Beograd, prva linija javnog gradskog prevoza je prepuštena troli sa sličnom putanjom. Međutim, kada je trasa od Kalemegdana do Lekinog brda preimenovana u „jedanaesticu“, „jedinica“ se izgubila iz reda vožnje sve do 1978. kada je, od Kalemegdana do Rakovice počeo da saobraća "kec". Nažalost, početkom devedestetih godina tramvaj "1" je trajno prestao da vozi.

Nestanak "jedinice" za mnoge Beograđana je mistično pitanje, iako je objašnjenje sasvim jednostavno. "Jedinica" više ne vozi jer je mali broj građana koristio ovu liniju. To je sve.

 Gradski prevoz pod Nemcima

Svet nije mirovao. Drugi svetski rat doneo je nova pustošenja. U bombardovanju Beograda 1941. uništeno je 38 tramvaja, 36 prikolica i 10 autobusa. Bombe koje su pogodile Most viteškog kralja Aleksandra (Brankov most) deo linija sa beogradske strane zauvek su ukinule.

Ipak, tokom ratnih godina, dve tramvajske linije su i dalje radile u Zemunu koji se nalazio pod upravom vlasti Nezavisne države Hrvatske. Tramvaji su vozili do mosta, odnosno Sajmišta. Po završetku okupacije 1944. godine, linija 14 u oslobođenom Zemunu ponovo počinje da vozi putnike, sve dok nije ukinuta tri godine kasnije.

Foto: Martin Djemil

S druge strane, tokom okupacije Beograda, Nemci su veliku pažnju posvećivali normalizaciji tramvajskog saobraćaja i raščišćavanju šina. Sve sa ciljem stvaranja atmosfere "normalnog" života. Prva je proradila linija broj 6 na relaciji Terazije - Cvetkova mehana.

Dnevne novine iz maja 1941. godine navode:

- Oni koji su navikli da se voze u prvoj klasi trenutno su uskraćeni za ovaj užitak, s obzirom da tramvaji saobraćaju bez prikolica. Jevrejima je najstrožije zabranjena vožnja, a prednja platforma rezervisana je za nemačke vojnike.

Tramvajski saobraćaj je brzo ponovo uspostavljen na, bezmalo, svim linijama, a Beogradom su vozila "33 motorna kola i 21 prikolica". Cena karte je iznosila od jednog do dva dinara, a povlastice su imali svi đaci i ratni invalidi.

Tokom okupacije počela je i izgradnja tramvajskog depoa na uglu ulica Kapetan Mišine i Visokog Stevana. Poduhvat je iznosio četiri miliona tadašnjih dinara, a planirano je da objekat ima 12 koloseka, 4 ulaza i 87 metara pruge. Gradske vlasti, oktobra 1941. obezbedile su i kredit od 50 miliona dinara za popravku motornih kola i i prikolica koje nisu bile upotrebljive, a prva reparirana vozila na ulicama su se našla već u decembru.

Foto: Martin Djemil

Tadašnji gradonačelnik Beograda Dragomir Dragi Jovanović, koga su Nemci postavili na tu funkciju tada je istakao: "Uspostavlјena je jedinstvena cena karte, pri čemu je ostvaren prihod od 40.800.000 dinara. Tokom 1941. prevezeno je oko 16.900.000 putnika... izgrađeno je 1,8 km nove tramvajske mreže".

Od građana je zahtevano da pripreme sitan novac za karte koje su obavezne, ili sledi "kazna od 50 dinara na licu mesta". Kako bi se saobraćaj ubrzao, a ljudi sprečili da se voze samo jednu ili dve stanice, ukinut je veliki broj stajališta.

Posle savezničkog bombardovanja Beograda 16. i 17. aprila 1944. gradske vlasti su ponovo započele obnovu saobraćaja. Prva osposobljena linija bila je "dvojka", a kratkom roku aktivirane su ponovo linije 6 i 10.

Nastavak teksta možete pročitati OVDE.