Dok su od Kneza katkad zazirali i oni koji su živeli pod njegovim krovom, Miloš Obrenović, u dva navrata vladar Srbije, neretko je voleo stvari okrenuti na šalu. Iako ih nema mnogo među redovima školske istorije, anegdote iz Miloševih susreta sa običnim narodom upotpunile su portret nekadašnjeg vojskovođe sa kojim su se najmanje voleli kačiti njegovi protivnici.

Drugačije bi, međutim, bilo kada bi se Knez našao među noblesom na bečkim dvorovima. Obilazeći po službenoj dužnosti mnoge tamošnje prijeme, balove i pozorišne predstave, valjalo je i u visokom društvu dotaći se svakodnevnih tema.

Kako je Miloš uspeo da zbuni ljubopitljive Bečlije

Gospodu i gospođe sa bečkih dvorova, naime, živo je zanimalo kako to Srbi provode svoje dane, čime se zabavljaju i šta ih posebno raduje. Čuvši odgovor, Miloševi sagovornici su ostali pomalo zbunjeni:

„Pa oni, da vam rečem ukratko, najvećma vole da gledaju u nebo. Vide li kišu oko Vidovdana, vesele se više nego svi vi najsmešnijoj komendiji. A jopet, ugledaju li crne oblake posle Petrovdana, snevesele se kanda je ratno stanje.“

Ipak, Knez se nije dao u iscrpnija pojašnjenja. Začuđene poglede bi prepustio nekome iz svoje pratnje, kome bi zapao delikatan zadatak da objasni da glavna razonoda može biti i gledanje u nebo. Međutim, ni Bečlije do kraja nisu raščivijiale kako to nečijim raspoloženjem mogu dirigovati oblaci i sunce, makar to bilo zbog pšenice čiji rod zavisi od letnjih kiša.

U međuvremenu, i Bečlije su se katkad imale prilagoditi naročitim Miloševim zahtevima. Kada je u Beogradu bilo upriličeno otvoaranje bečke Konzulske kancelarije, organizacija svečanog koncerta pripala je jednom kamernom orkestru iz austrijske prestonice.

Nesuđeni zapovednik bečkih svirača

Kneževom pozivu su se tom prilikom odazvali svi najviđeniji građani. Smestivši se do austrijskog konzula, Miloš je izvedbu pratio sa počasnog mesta u prvom redu. Kada je svečanost već odmakla, bečkom konzulu zapade za uho i došaptavanje između Miloša i njegove pratnje.

Upitavši Kneza o čemu je reč, i konzul se počeo pomalo snebivati. Miloš je, naime, primetio da ne sviraju svi muzičari u isto vreme: „Neki počnu, pa prekinu, drugi malo svirnu, pa odustanu, a opet neki ne prestaju“ – došapnuo je svoje zapažanje.

Uvaženi sagovornik mu kratko objasni da to nije do svirača, već do programa i kompozicije. No, vladaru koji je inače bio vrsniji poznavalac državnih uredbi nego muzičkih partitura, nije bilo pravo da „jedni ovde sviraju, a drugi ne sviraju“:

„E to vala ne može, ja sam ovde svima platio da sviraju i tako mora biti“.

Miloš je bio izričit, a uto se već uskomešala i publika u Konzulskoj kancelariji. Objasnivši se potom sa svojim ljudima, konzulovi saradnici su i dirigentu uspeli da došapnu o čemu je reč. Muzika je na kratko stala, dok se i vođa orkestra nije objasnio sa sviračima o kneževom prohtevu. Naposletku bi onako kako je domaćin zatražio: više niko nije „odustajao“ dok ostali sviraju.

Rđavi pevači, trn u kneževom oku

Još je izričitiji bio Knez kada bi naišao na nešto da mu se nije svidelo u sopstvenom „dvorištu“. Kao vladar koji je voleo da čuje i glas običnog seljaka, imao je običaj sa njime redovno popričati.

Tako se jednom prilikom našao u vožnji fijakerom, kada spazi kraj puta nekoliko lepih, uhranjenih, ovaca. Naložio je već po navici kočijašu da zastane. Želeo je prozboriti sa čobaninom, ali na nizbrdici gde su pasle ovce od čuvara stada nije bilo ni traga.

Ali zato – bi glasa. Po svoj prilici, čobanin je iz obližnje jaruge glasno zapevao, ne primetivši da je zastao da ga sluša prvi čovek Kneževine. Miloševoj pratnji, koja je sve promatrala iz fijakera, nije promaklo ni njegovo namršteno lice – očito da mu ovaj „koncert“ nije godio uhu.

Da stvar bude grđa, Miloš uto primeti i da je na putu nehotice ugazio u izmet. Dok je pratnja stala da mu očisti čizme, svom sekrataru je uputio novu naredbu:

„Večeras ‘vako, opomeni da se izdiktira ukaz u kome se zabraljuje da peva ko ne ume da peva i da se strogo kažnjava sranje po putevima!“

Iste večeri, sekretar je podsetio Kneza o najavljenom ukazu. Poznavajući, međutim, prkosnu ćud srpskog seljaka, Miloš je svom sagovorniku samo odmahnuo rukom:

„Ko će povatati sve što iz slasti pogane po putu. A oni drugi će pevati još jače kad saznaju za zabranu.“

I tako ukaz protiv rđavih pevača osta nenapisan, a pojedinci koji su običavali da se olakšavaju po putevima – nekažnjeni. Anegdota koja je, pak, otkrila Milošev istančan muzički ukus, ostala je još jedna od onih koje su se nezvanično prepričavale. A njih je dva veka kasnije prikupio i objavio u svojoj knjizi "Nenaručene priče" kragujevački pisac i karikaturista Mića Miloradović, kome svakako dugujemo veliku zahvalnost što ih je sačuvao od zaborava za buduće generacije.