Baron Nikola Doksat de Morez, carski general austrijske vojske, proslavljen inženjer koji je obnovio Kalemegdansku tvrđavu i prvi beogradski urbanista, jedan je od velikih ljudi koje će istorija zapamtiti kao žrtve sopstvenog uspeha.

Po kratkom postupku, Nikola Doksat je optužen za veleizdaju, a zatim mu je odrubljena glava ispred tvrđave kojoj je posvetio sve svoje znanje i umeće kako bi je učinio nebropobojnom. Pravi razlog njegovog pogubljenja 20. marta 1739. predmet je mnogih spekulacija. Dok jedni smatraju da mu je presudio vojnički poraz, drugi tvrde da je bez glave ostao kako bi ostala sačuvana najveća tajna Kalemegdanske tvrđave.

Grafika: Archives d’Etat de Berne - Nikola Doksat de Morez, švajcarski plemić, austrijski general, branitelj Niša i graditelj Beograda

Plemić u vojsci

Nikola Doksat rođen je 1682. godine u mestu Iverdon u Švajcarskoj. Roditelji, protestanti, imali su titulu plemića koju im je dodelio car Ferdinand, te je Doksat bio viđen za velika dela. Sa napunjenih 18 godina, Nikola Doksat pristupa holandskoj vojsci koja ga šalje u školu kako bi postao fortifikacijski oficir.

Međutim, napredno i nekonvencijalno razmišljanje mladog Nikole (želeo je da strateške tačke u odbrani utvrđenje izmesti van zidina što je pokušao i da ostvari u praksi već tokom prvog službovanja u Bavarskoj, zbog čega je proglašen za šarlatana) dovelo je do toga da bude upućen na front u Francuskoj. Inače Doksatove ideje kasnije su usvojene i smatraju se jednim od najboljih unapređenja u oblasti fortifikacije.

Teške borbe u Francuskoj Nikola Doksat, srećom, uspeo je da preživi. Nakon opsade Lila, prelazi u austrijsku carsku vojsku gde napreduje ogromnom brzinom, penjući se do čina generala.

Tokom ove službe bio je ranjen u nogu (ostao je hrom do kraja života) u borbama oko Temišvara. Doksatove povrede uključivale su hitac u desno koleno, smrskano levo rame i teško povređen levi kuk.

Odmah nakon što je izašao iz bolnice, tada sa činom pukovnika, Nikola Doksat biva raspoređen komandi za Srbiju. Dobio je zadatak da, razrešenih ruku, uradi sve što je potrebno kako bi utvrdio Beograd.

Grafika: Arhiv Narodne biblioteke Srbije - Beogradska tvrđava u 18. veku

Nikola Doksat, prvi beogradski urbanista

Došavši u Beograd, Nikola Doksat se odmah zaljubio u Kalemegdan i tvrđavu koju je odlučio da obnovi u sklopu velikih logističkih planova za fortifikaciju grada. Doksat je izučio istoriju grada, razvijao svoj projekat, a finalnu verziju svog urbanističkog plana 1723. godine predaje Dvorskom savetu.

Budući da je imao apsolutnu dozvolu da stvari uradi i organizuje prema sopstvenom nahođenju, plan je odobren i odmah se krenulo sa izvođenjem radova. Prvi radovi odnosili su se na podizanje sedam jednospratnih kuća, među kojima je i najstarija kuća u Beogradu.

Ono što je bilo specifično za ove kuće i što će kasnije biti predmet mnogih spekulacija, jeste serija podzemnih prolaza kojima su bile spojene međusobno, ali i, kako se veruje, sa tvrđavom na Kalemegdanu.

Ovim tunelima sa tvrđavom su bili povezani i dvor Eugena Savojskog i sama kuća Nikole Doskata koji su se nalazilu u današnjoj Dušanovoj ulici.

Kolika je tačna dužina ovih podzemnih prolaza, kuda sve prolaze i šta povezuju, zbog strateških razloga, najverovatnije je znao samo sam Nikola Doksat. Navodno, same planove je držao sakrivene i nikada ih nije predao nadređenima.

Prema nekim verovanjima, postoje čak i tuneli koji vode od tvrđave do Zemuna, a njihova uloga bila je snabdevanje grada u slučaju opsade i sigurna odstupnica u slučaju krajnje nužde.

Osveta princa

Godina 1735. u životu Nikole Doksata označila je prekretnicu i od tada stvari su za njega krenule nizbrdo. Sve je počelo njegovim sukobom sa princom Aleksandrom fon Vitenbergom, čovekom koji je pre Doksata napravio planove za obnovu Beograda, ali su njegove ideje bile odbačene kao amaterizam. Ipak, Aleksandar je ostavljen u Beogradu kako bi učestvovao u velikim radovima koje je finansirao čak i papa Benedikt XIII.

Ipak, Doksat se sa njim, blago rečeno, nije najbolje slagao i, u više navrata, pokušavao je da ga vrati u Beč. To se dogodilo spomenute 1735. godine nakon što je Doksat utvrdio da Aleksandar Vitenburški krade novac iz tajnih fondova carstva.

Osramoćen, princ je vraćen u Beč. Služeći se uticajem i vezama koje je imao, uspeo je da aferu zataška, a zatim se bacio na smišljanje kako da se osveti beogradskom urbanisti Nikoli Doksatu.

Jedino što ga je sprečavalo bila je činjenica da se Doksat, zbog fantastično urađenog posla u fortifikaciji i obnovi Beograda, nalazio u milosti dvora i dobio čin generala.

Grafika: Adolf Mencel - General Sekendorf odigrao je ključnu ulogu u propasti Nikole Doksata 

Dve godine kasnije, 1737. izbija novi rat Austrije i Turske. Gurajući neprijatelja uz ogromnu pomoć srpskih vojnika željnih da oteraju Turke, austrijska vojska dolazi čak do Niša i osvaja ga pod komandom neiskusnog generala Sekendorfa koji odlučuje da osvoji i Novi Pazar.

Austrija je ovde potučena do nogu. Prilikom povlačenja, Sekendorf naređuje Doksatu da, sa 8.000 vojnika, ostane u Nišu kako bi obezbedio odstupnicu.

Iako nema poznatih dokaza za to, moguće je da je na ovu odluku imao uticaja Aleksandar Vitenburški, koji je predviđao šta će se dalje događati.

Naime, Turci na Niš kreću sa 80.000 vojnika. Sekendorf u tom trenutku šalje lažnu vest da će mu poslati pojačanje. Doksatu se spremao pokolj.

Ipak, dokazujući da je vešt i kao diplomata, Doksat prihvata pregovore sa Turcima. Tokom narednih nekoliko dana, koliko je sastančenje trajalo, Doksat naređuje vojsci da izvodi manevre kako bi neprijatelji izgledalo da ih ima više u gradu. Neprijatelj je poverovao i pristao na to da Doksat, bez formalne predaje grada, napusti Niš sa vojskom i povuče se do Beograda.

Sekendorf, čuvši za ova dešavanja, u Beč šalje izveštaj pun laži, navodeći da je Doksat prekršio naređenja. Kako bi sprečio da Doksat o svemu izvesti cara, hapsi ga čim je ovaj stigao u Beograd sa 8.000 spašenih vojnika.

Fon Vitenberg nastavlja da kuje spletke protiv Doksata u Beču, pozivajući da Doksat mora biti učenjen primerom kako se postupa protiv izdajnika koji se predaju bez ijednog metka.

Car Karlo VI na kraju popušta i donosi odluku da Nikola Doksat bude pogubljen u Beogradu.

“Kazna se izriče jer je optuženi 16. oktobra prošle godine, bez očekivanog napada i pružanja odbrane, i bez potrebe, samo na osnovu neprijateljskih pretnji, Nišku tvrđavu, na prvoj liniji fronta, koja je bila poverena njegovoj komandi predao zakletom neprijatelju hrišćanskog imena i time postupio protiv svoje časti, dužnosti i savesti; njegovom carskom i katoličkom veličanstvu, kao i čitavom hrišćanskom svetu nanoseći znatnu štetu i gubitak, carskom oružju nesagledivu sramotu, osnažujući Turke još više u njihovoj oholosti. Stoga se pomenuti general Doksat osuđuje na smrt – odsecanjem glave.” glasila je presuda Doksatu.

Grafika: A. P. Eisen -Doksat je pogubljen na početku današnje Knez Mihailove (na slici je pogubljenje Karla Ludviga Sanda 1820. godine)

Stravično pogubljenje Nikole Doksata

Veče pred izvršenje smrtne presude Nikola Doksat, kako je zabeleženo obedovao je kao i svakog drugog dana, a zatim mirno spavao. Izjutra je popio čaj i pomolio se, a zatim je odveden na gubilište. Na putu je prošao pored vojnika koje je spasao u Nišu i rekao im: “Zbogom prijatelji moji, vi bar znate zašto umirem”.

Egzekucija Nikole Doksata odigrala se na početku današnje Knez Mihailove ulice. Uz zvuke dobošara poslednji put je pročitana presuda, nakon čega se Doksat sam namestio za pogubljenje.

Njegov posilni, mladi poručnik, kome je Doksat pre odlaska na gubilište poklonio jedinu vrednost koju je imao – zlatnu dugmad za košulju, vezao mu je crni povez preko očiju, a zatim se udaljio.

Doksatove poslednje reči bile su: “O tvrđavo ja sam te sagradio, a ti mi sada uzimaš život”.

Nikola Doksat nije preminuo brzom smrću. Da li zato što nije imao novca kojim bi platio dželata ili je uzrok nešto drugo, tek oštrica krvnika osuđenog je udarila u telo, umesto u vrat. Doksat, i dalje živ, stropoštao se na zemlju. Teško povređenog Doksata ponovo su posadili u stolicu za pogubljenje.

Sečivo je još dva puta promašilo metu nanoseći gadne povrede Doksatu. Tek četvrtim zamahom dželat mu je odrubio glavu.