Ako vas put nanese na Dorćol, u Ulicu Cara Dušana 10, onda morate znati da stojite isped najstarije kuće u Beogradu. Prepoznaćete je najpre po tome što se danas u njenom prizemlju nalaze pekara i prodavnica stakla, a ispred je tramvajska stanica. Osim kulturno-istorijskog značaja, oko ove kuće plele su se gradske legende, najviše u vezi misterioznih tunela koji se nalaze ispod.

Gradnja ove kuće, inače drugog po redu rezidencijalnog objekta od ukupno sedam, započela je za vreme austrijske okupacije Beograda; tačnije, 1724. godine, a završena je tri godine kasnije. Po naređenju Virtenberškog princa, inženjer i pukovnik austrijske vojske, Švajcarac Nikola Doksat de Morez, izgradio je ovu kuću u baroknom stilu kao delo šireg plana obnove i ojačanja Kalemegdanskog utvrđenja. Najstarija kuća u Beogradu ima srećniju istoriju od svog tvorca, koji je pogubljen od strane austrijskih carskih vlasti zbog optužbi za veleizdaju. Postoje, međutim, zapisi o tome da je on stradao kako bi se sačuvale informacije o tajnim prolazima ispod, odnosno oko tvrđave.

Misteriozni tuneli

Istim ovim tunelima bili su opčinjeni i Nemci, koji su sledeći pohodili Kalemegdan, odnosno Beograd, tokom Drugog svetskog rata. Druga velika legenda povezana sa ovom kućom je da su Nemci u tunelima ispod kuće pronašli blago i odneli ga u Berlin. Posle rata, stanovnici ove kuće su otkrili tunele, ali ih nisu istraživali pošto su izgledali zapušteno  i nestabilno, pa je pretnja da se uruše bila realna.

Nikada sa sigurnošću nećemo znati čemu su sve služili ovi tuneli, pošto ih je i danas nemoguće ispitivati, ne samo zato što su izuzetno oštećeni, već su i pod vodom. Podzemni prolazi su poplavljeni kada je vodostaj Save i Dunava porastao.

Zanimljiva je i činjenica da su se do tridesetih godina prošlog veka uz ovu najstariju kuću u Beogradu našle još dve, ali su srušene u međuvremenu. Sve tri su, navodno, bile povezane podrumima i tunelima sa tvrđavom. Maštu onima koji su razmišljali o misterioznim lagumima i tunelima raspaljuje činjenica da se podrum proteže duž celog placa na kom je kuća sagrađena.

Što se tiče njenog izgleda, barokni stil posebno ističu lučni svodovi, vidljivi i sa spoljne strane. Lučni svodovi nalaze se i u podrumu, zahvaljujući čemu je ova kuća stabilna gotovo tri veka.

Ništa manje poznati stanari

Prvi stanovnik ove kuće bio je Elijas Flajšman, remenski majstor, savetnik u opštinskom veću i ugledni građanin tog vremena. O promenama svih vlasnika nema mnogo dostupnih informacija, ali ono što je svima bilo zajedničko je da se u prizemlju kuće oduvek odvijala neka zanatska delatnost, još iz doba povlačenja Austrougara iz Beograda.

Polovinom prošlog veka u podrumu ove kuće nalazila se tekstilna radionica „Narodni heroj Anđa Ranković”, preteča čuvene tekstilne fabrike „BEKO”, koja je nikla samo nekoliko stotina metara od ove kuće. Anđa Ranković, po kojoj je radionica nazvana, bila je prva žena Aleksandra Rankovića. Radila je kao sekretar partijske ćelije u radničkom pokretu krojačkih, tekstilnih i abadžijskih radionica, a naša istorija je pamti kao saradnicu mnogih istaknutih ličnosti tog dobra. Anđa je stradala u borbi u okolini Gacka, a narodnim herojem proglašena je posthumno.

U vezi sa najstarijom kućom u Beogradu zanimljivo je i to da je u njoj otvorena prva radnja – inače pekara – koja je u SFRJ radila dvadeset četiri sata dnevno, svakog dana. Njen vlasnik bio je Đorđe A. Ilić, osnivač i predsednik unije pekara, prvog takvog esnafskog udruženja od 1945. Unija je ostala upamćena po pružanju pomoći najugroženijim kategorijama stanovništva. Tako pekara koja se danas tu nalazi svedoči o malom delu burne istorije najstarije kuće u Beogradu.