Zahvaljujući ruskom diplomati Konstantinu Rodofinikinu, ostali su interesantni zapisi Srbije i Beograda tog vremena. Naime, konzul  prenosi molbu beogradskog mitropolita svom sunarodniku Dimitriju Nikolajeviču Bantišu Kamenskom, koji je te 1808. godine putovao Moldavijom, Vlaškom u današnjoj Rumuniji i na kraju Srbijom, da donese  “sveto miro” u Beograd. Boraveći u tek oslobođenoj prestonici ostavio je zapise i opise grada koji se “otimao” iz otomanskog zagrljaja. Kamenski je odseo kod Rodofinikina.

“Beograd je dosta velika varoš. Leži na stavama Save i Dunava, što mu pridaje osobitu lepotu i izgled. Uostalom, sama varoš pretstavlja žalostan izgled vojničkih pustošenja, o čemu svedoči mnoštvo opustošenih i razorenih zgrada. U njemu ima dosta zgrada od kamena, malo koja kuća da ima prozore sa staklom; oni su najčešće zalepljeni hartijom ili zjape otvoreni. Vrlo mnogo ima turskih kamenih džamija. Minareta, koja se izdižu nad njima, bele se izdaleka i ne malo ukrašavaju samu varoš. Samo u jednoj od njih mogu Turci da vrše bogosluženje, a ostale su puste. Neke od njih su pretvorene u trgovačke radnje, a u drugima, kako su mi pričali, zatvaraju svinje”. I pored bojazni od ustanika, putopisac naglašava da u gradu ima i Turaka. 

Zanimljiv je opis Bantiša ulica Beograda: “Ovde nije baš tako prijatno šetati ulicama, zato što često sretaš kako po putu gmižu zmije kojih je, kao i guštera, vrlo mnogo.” Putopisac nije pomenuo da je već 1808. godine Beograd imao organizovanu redovnu policiju, za koju su bili zaduženi vojvode, seoski knezovi i bimbaše, a ulicama i sokacima su patrolirali bećari ili kako su ih još zvali “golaći”.

Bantiš Kamenski i Sovjet

Bantiš Kamenski rečima slika Beograd s početka 19. veka, kroz putopis beleži i susret u Sovjetu.

“Srpski sovjet zasedava u maloj kamenoj kući, koja je u dvorištu. Čim smo ušli u odeljenje u kome su sedeli sovjetnici, i koje je više ličilo na podrum po svojoj vlazi, neurednosti i po kamenim svodovima, oni su svi ustali sa svojih mesta i poklonili se Rodofinikinu, koji me je njima pretstavio kao majora i rekao da sam doneo sveto miro za srpske crkve kao poklon od našeg vladara”.

Beleži da je u prostoriji  bilo petoro ljudi, opisujući njihov, kako kaže, surov izgled. Rus daje detaljan opis i skromnog nameštaja u prostoriji, navodeći da za jednim stolom sede dva Grka notara, uz komentar o nepismenosti članova Sovjeta. Kamenski opisuje i Mladena Milanovića prvog čoveka Sovjeta kao čoveka koji je prešao četrdesete, visokog rasta. “Dobro došli, kako ste?” i “Hvala Bogu”, kako piše Dmitrij Nikolajevič, bilo je sve što je rekao predsednik Milovanović za vreme susreta, nalivajući čaše vinom. Predsednik Sovjeta obećao je Rusu da će se pozdraviti sa njim pred njegov odlazak, što se i desilo. Milanović je Nikolajeviču tom prilikom poklonio pozlaćenu tursku sablju koju je otpasao sa sebe i još jednu, srebrenu. Bio je to izraz zahvalnosti Srba za doneto “sveto miro”.

Još nekoliko reči iz pera Dimitrija Nikolajeviča Bantiša Kamenskog

Prateći svog domaćin Rodofinikina, putopisac opisuje Beograd kao mesto koje pleni ne samo geografskim položajem, već i lepotom i bogatstvom prirode. “Tamo, nedaleko od varoši, video sam mali mineralni izvor koji je pronašao sam Rodofinikin u blizini Dunava. Sa tog izvora pio sam vodu, koja je bila vrlo čista, prozračna i mirisala je na šalitru. Zemljište kojim ona protiče vrlo je crno. Dok smo se mi odmarali kod izvora i razgovarali, sekretar se vežbao u lovu i vratio se posle jednog časa sa bogatim plenom, koji smo poslali u varoš”.

I još jedno zapažanje putopisca na proputovanju kroz Srbiju da po selima nigde nije video crkve, a da je u Beogradu video jednu drvenu, malu. Na ruskog putopisca snažan utisak, sudeći po njegovim zapisima, ostavila je Beogradska tvrđava. Pominje donju sa kasarnama. “U gornjoj tvrđavi, koja je na brdu, vidi se pašina kuća, velika, kamena i na dva sprata. U njoj, u velikoj dvorani, stoje u uglu zastave koje su Srbi oteli od Turaka. Tu pokazuju veliku sliku na kojoj su pretstavljeni svi carevi i despoti srpski, među kojima se dole vidi i Karađorđe kako seče glavu Turčinu koji mu leži pored nogu. Sliku je izradio neki Srbin. U gornjoj tvrđavi je i džamija, lepe arhitekture, kojoj je unutrašnjost vrlo visoka, ali unutra nema ničega. U blizini pašinog doma vidi se u jednoj kuli veliki bunar, od kojega je sproveden podzemni hodnik k samoj reci Savi, koji ima, kako su me uveravali, skoro trista stepenica, ali kuda se ne može niko spustiti zbog velike vlage koja dolazi od zemlje”.

Ovo su zapisi s početka devetnaestog veka Beograda, i još uvek do kraja ne oslobođenje Srbije, Dimitrija Nikolajeviča Bantiša Kamenskog. Kroz opis Beograda, on “slika” i poslednje dane, raspad otomanskog carstva. To je vreme kada se Beograd, po ko zna koji put, bukvalno “dizao iz pepela”. Zato i ne čude opisi ulica “punih zmija i guštera”, predsednika Sovjeta koji kao na izgled bezbrižno “trlja” oči i ispija “rujno vino”.