Hipodrom predstavlja ponos svakog grada. Mesto na kome se skuplja elita, a raskošni konji galopiraju u savršenom spoju snage i elegancije. Međutim, za razliku od onih koji krase mnoge svetske prestonice, u beogradski hipodrom tkanje vremena uplelo je posebnu priču. Priču u kojoj je ljubav prema konjima izbrisala ambis koji odvaja sirotinju i bogataše, gladne i site i spaja ih u jednu dušu.

Životnu istoriju beogradskog hipodroma pripoveda nam čika Boba, veseli profesor u penziji koji je odrastao pored hipodroma i konje zavoleo još na prvi pogled.

Od Trkališta do Careve ćuprije

Engleski konzul Lojd Džordž Hodžes je još 1842. godine organizovao prave svetske konjičke trke u Beogradu. Tada hipodrom nije ni postojao, ali se zahvaljujući Hodžsu rodila ideja o njegovom nastanku. Tako je prvi hipodrom u Beogradu nastao 1863. godine, pod nazivom "Trkalište". Podignut je na potezu Tašmajdana od današnjeg hotela Metropol, pa sve do Vukovog spomenika, priča čika Boba i dodaje da su tu kasnije bili, prvo fudbalski stadion BSK, a potom i zasadi kukuruza koji su zasejali Austrougari koji su tokom okupacije Beograda, srušili stadion.

Kasnije, 27. maja 1914. hipodrom je otvoren na Carevoj ćupriji. To je bila velika fešta. Dunavsko kolo jahača Knez Mihailo je organizovalo trke konja kojima su prisustvavali svi viđeniji ljudi Beograda, ali i, da tako kažem, obični ljudi, priča profesor.

U zavisnosti od toga kakve su trke priređivane, njima je prisustvovala različita publika. Kako čika Boba priča, kao mali, nije voleo "velike trke".

Naša kuća je bila odmah uz hipodrom. Kada je trebalo da na trkama prisustvuju političari i posebno Josip Broz Tito, obično oko dva izjutra budila bi me baka zbog policije. Dolazili su redovno da nas prebroje i ispitaju svaki ćošak detektorima metala. Ceo kraj bi bio uzbunjen i niko ne bi imao sna te noći. Jedino zadovoljstvo nam je bilo što smo znali da ćemo sutradan gledati najlepša grla na trci.

Za sirotinju koja je živela u ovom kraju život je bio težak, a konji jedino zadovoljstvo.

Oko hipodroma smo pravili bašte kako bi se prehranili. Zemlja je, od Topčiderske reke bila plodna i tako smo preživljavali. Kupus kao jelo, paradajz kao salata, tako nam je izgledala većina obroka. Imali smo sreće što je u blizini bio parkiran Titov brod. Sa njega su stalno bacali hranu u reku pa se tu skupljala riba. Puštali su nas da tu pecamo i tako se preživljavalo - od trke do trke.

Legendarna mrtva trka

Hipodrom je radio čak i za vreme rata, a 1941. održan je derbi koji su Nemci snimali sa 3 kamere.

Pobedila je čuvena Laguna i postigla rekord staze na derbiju. Drugi u trci bio je konj Kokan, ali je razlika bila takva da ni fotofiniš nije mogao da presudi. Trebalo je da bude mrtva trka. Međutim, tada se dogodio presedan. Na blagajni su isplaćivane narade i za poredak Kokan - Laguna i Laguna - Kokan, tako da su svi bili zadovoljni, priča čika Boba i dodaje da je Laguna bila u vlasništvu Vlade Ilića, koji je oko 1936. bio gradonačelnik Beogradaj.

Kokan, sa druge strane, je imao više vlasnika, ali se nije znalo tačno ko su oni. Posle ove trke, mnogi su tvrdili da imaju udela u vlasništvu kako bi dali sebi na značaju. Inače Laguna je ostala zabeležena u istoriji, a Kokan je otišao u zaborav. Lagunin rekod je oboren tek 90-tih godina kada je staza na hipodromu popravljena. Prethodno je imala nagib prema Topčiderskoj reci što je bilo rizično za konje.

U krugu jednakih

Čika Boba priča kako se na hipodromu nije pravila razlika izmežu bogataša i siromaha.

Jedino je bila važna ljubav prema konjima. Ništa se drugo nije gledalo. Ljudi su bukvalno živeli za hipodrom. Tako je izvesni Perica Đurđev, koji je počeo kao siromah, ali se obogatio u Americi na konjima tokom šezdesetih, svake godine dolazio kada je derbi. Obavezno bi doterao najnoviji automobil iz Amerike i bio počasni gost na hipodromu. Čak je davao i ličnu nagradu za konja i džokeja u nekoj trci.

Svoje osobenosti, vredne divljenja, imao je i spomenuti Vlada Ilić.

Današnji restoran Mihajlovac zapravo je bila njegova štala u kojoj se pazilo da konjima ne zafali ni dlaka s glave. Najzanimljivije je to da konji Vlade Ilića, kad završe karijeru, nisu išli u klanicu. To nikada nije dozvoljavao jer je smatrao da konji to ne zaslužuju. Zato su živeli udobnim životom do svoje prirodne smrti. Inače, Ilić se oženio iz čuvene familije Dunđerski koji su mu za svadbu kupili četiri najskuplja konja u New marketu u Engleskoj - najvećoj tržnici konja u Evropi. Ti konji su bili čuveni i bilo je uživanje gledati ih, priča čika Boba.

Priča sa tužnim krajem?

- Toliko ljudi je uložilo novac i ljubav u beogradski hipodrom. Pre više godina, tadašnji upravnik, sećam se, sam je išao i sekao grane sa drveća da bi staza bila po najvišim standardima. Ali, danas je hipodrom, nažalost, daleko ispod onoga što je nekada bio, sa tugom u glasu priča čika Boba.

Kako dodaje, 95. trkačka sezona je bila pod velikim znakom pitanja.

- Kažu da su dugovi preveliki i čak se priča da će hipodrom biti maknut sa Careve ćuprije. Za sada Udruženje ljubitelja Beogradskog hipodroma uspeva da stvari održi u životu i nadam se da će se sve na kraju dobro završiti. Jer bila bi šteta da budući naraštaji ne osete svu magiju koju konji i hipodrom nose, zaključuje naš sagovornik.