„Turci će dobiti Beograd, oni ga moraju dobiti, pre ili posle i oni će ga dobiti, ma koliko to stalo!“, reči su turskog sultana Murata II. Te 1440. godine već je bio ušao u 19 godinu svoje vladavine na otomanskom prestolu i važio je za uspešnog vojskovođu. Ispostaviće se da su upravo beogradske zidine mesto na kome se slomila njegova vojna sila.

Prljava ugarska igra prestola

U vreme kada je turska najezda već uveliko bila stvarna, Ugarska je bolovala od unutrašnjih problema. Naime, Mađarska kraljica Jelisaveta Celjska nalazila se u nezavidnom položaju. Iako ćerka ugarskog kralja Žigmunda, nije imala pravo na krunu. Umesto nje je zemljom vladao njen suprug Albert II Habzburškog.

Iznenadna smrt kralja 1439. godine dovela je do pravog građanskog rata između pretendenata na presto. Otežavajuća okolnost bila je i to da je kraljica je bila trudna a kako bi se zaštitila njena deca, bilo je potrebno da joj se brzo nađe odgovarajući supružnik. Izbor je na kraju poljskog kralja Vladislava, što je izazvalo još veće nezadovoljstvo i još krvavije sukobe pristalica raznih strana.

Turci po drugi put pred beogradskim zidinama

Dodatnu zbrku i haos u Evropi i Ugarskoj izazvala je sila koja se valjala sa Istoka, Otomansko carstvo predvođeno moćnim sultanom Muratom II. Posle osvajanja Soluna, odlučio je da iskoristi dešavanja u Ugarskoj i napon u sastav carevine ugradi još jedan dragulj – Beograd, koji je do tada važio za poslednji bedem hrišćanstva.

Ovo je, zapravo, bio drugi pokušaj Turaka da osvoje današnju srpsku prestonicu. Pre toga je opsadu pokušao Bajazit I 1391. godine, ali je i pored više nedeljne borbe ostao bez plena. I ova činjenica bila je dodatni podsticaj ambicioznom Muratu II da sa velikom silom navali na Beograd.

U to vreme Srpska despotovina se praktično nalazila na kolenima. Bez podrške Mađara, Srpska despotovina bila je praktično na kolenima. Smederevo pada pod tursku vlast 1439. godine, a nedugo potom se velika vojska spušta ka Beogradu.

Savremenici su zabeležili da je Muratova vojska brojala čak 100.000 ljudi, dok oni konzervativniji tvrde da je brojala između 25.000 i 35.000 boracaa. Dunavom je krajem aprila 1440. pristigla flota od 200 brodova dobro naoružanih topovima, balistama i katapultima.

U to vreme zapovednik posade beogradske tvrđave bio je Jovan Talovac, koji je komandovao nevelikom odbranom od svega nekoliko hiljada vojnika. Iskusni dvorjanin despota Stefana Lazarevića dobro je poznavao grad i svoje potčinjene koji su mahom poticali iz redova Srba, Dubrovčana i Ugara, uz nešto italijanskih i čeških plaćenika. Ipak, neizvesnost je visila u vazduhu jer su branioci bili loše snabdeveni uglavnom kopljima, topuzima, sekirama, strelama, nedovoljnim da zaustave tursku armadu.

Tajno srpsko oružje – trač ili istina?

Turski napad na Beograd započeo je istog trenutka po prispeću vojske pod zidine. Komandant je bio Ali-beg koji na zahtev sultana počinje sa danonoćnim bombardovanjem zidina utvrđenja iz svih raspoloživih oružja. Cilj je bio oslabiti zidine kako bi se omogućio upad janičarskih jedinica koje su bile poznate po svojoj beskrupuloznosti i gotovo gerilskoj vrsti borbe.

Dočekalo ih je, pak, iznenađenje. Ili bolje rečeno, jedno od iznenađenja. Kasnije se pričalo da su beogradski branioci imali tajnu, do tada nepoznatu vrstu puške koja je imala ubojitu moć. Hroničari su tvrdili da je ova puška imala domet od gotov milje, a olovno zrno moglo je da probije oklop turskih vojnika. I ne samo to, već i da prođe kroz telo i rani drugog. Pored toga, razne zarazne bolesti uveliko su desetkovale osvajačke snage što je zajedno dovelo do popuštanja morala. 

Lukavstvo koje je odletelo u vazduh

Murat je, sa svoje strane, bio više nego odlučan da osvoji Beograd i to po svaku cenu. Pošto i posle više meseca opsade i svih pokušaja podmićivanja nije došlo do pada grada, odlučuje se za jedno lukavstvo. Naređuje kopanje laguma koji će proći ispod zidina i izbiti u samom srcu grada. U velikoj tajnosti i pod okriljem noći stotine vojnika kopaju tunel. Ali… Ispostaviće se da je u tuskoj vojsci bilo onih koji nisu želeli da „bedem hrišćanstva“ padne pod tuđinsku ruku. Talovcu je dojavljeno šta se sprema, te se i sam odlučuje da napravi pravo vatreno iznenađenje. Branioci prave minu od baruta, smole, šiblja i svega što je bilo moguće nabaviti i ubacuju ga u otvor laguma u gradu. Igra čekanja mogla je da počne.

Napad je usledio već sledećeg dana. Čete vojnika počele su da ulaze jedna za drugom u lagum i prikradaju se gladu. Kada su to videli branioci, gurnuli su još dublje minu i zapalili je. Usledila je stravična eksplozija od koje su se zidine zatresle. Istovremeno je počeo i napad odbrane koja je napadače obasipala zapaljenim strelama i kamenicama. U haosu koji je nastao, turske snage oglasile su brzo povlačenje.

Tog dana pred beogradskim zidinama slava jednog sultana doživela je veliki slom. Smatra se da je za vreme ove opsade pod gradskim zidinama stradalo 20.000 njegovih boraca. Poražen i nadigran, Murat II naređuje povlačenje. Kao i njegov slavni prethodnik morao je da prizna da je naoko slab protivnik nikada nije za potcenjivanje.

A Beograd? Beograd će u narednim decenijama još nekoliko puta biti meta turskih napada. Tek 1521. godine pašće od osmansku vlast i poneti ime Dar ul Džihad – „Kuća svetog rata“.