Ako bi se povela rasprava o narodnim vođama, prosečan stanovnik Srbije bi mogao da se stavi u jedan od dva tabora: neke vođe bi dizao u nebesa, drugima bi žestoko zamerao. Ujedinili bi se ovi tabori jedino ako dotični vođa vlada neprijateljskom državom.

Bilo je takvih u istoriji mnogo, ali među najomraženijima su bili otomanski vladari. Pojedini su u istoriju ušli i po neformalnim „imenima“, a ako imate sultana kome tepaju „Pijanica“, taj sigurno nije upamćen po uzornom vladanju.

Na primer, Sulejman I Veličanstveni je reputaciju stekao najdužom vladavinom jednog sultana. Osvajao je Evropu, Afriku i Aziju i slovio za vrsnog vojskovođu – što se ne bi moglo reći i za jednog od njegovih sinova.

Na dotičnog su i vojska i rođena braća gledali sa mnogo nepoverenja. Ipak, domogao se prestola daleke 1566. i neslavno vladao narednih 8 godina.

Zakulisni manevri i mutna pašina posla

Čim se formalno dohvatio vlasti, Selim II je ustalasao i ondašnji Beograd i Srem. Po redovima otomanske vojske je, naime, počela da se šunja kriza, otkako je Sulejman I, već u godinama i slabog zdravlja, izdahnuo 1566. godine nakon opsedanja mađarskog Sigeta.

Na mestu velikog vezira je tada bio Mehmed-paša Sokolović. Pošto se pribojavao da bi se vojska mogla osuti, odlučio je da Turcima ni ne progovori o Sulejmanovoj smrti.

Imao je Sokolović pritom još jedan cilj: da na vlast dovede Selima II, koji mu je inače bio zet. No, očito je imao i razloga da se pomalo pribojava.

Selim II zapravo nije ni imao podršku vojske: smetalo joj je njegovo problematično ponašanje, koje ni po čemu nije bilo dostojno jednog državnika. Na stranu što je bio blaženo nezainteresovan za ratovanje – ako je tačno da iver ne pada daleko od klade, Selim II je ovu parolu potpuno obesmislio.

Dok mu je otac slovio za vladara koji je ozbiljno shvatao svoju dužnost, Selim II je drugačije poslagao prioritete. Radije je išao u lov nego da se bavi vojnim pitanjima, a od zakona su mu bili draži poezija i muzika. A najviše od svega, voleo je dobru kapljicu.

Ljudi bliski vlasti su mu stoga „tepali“ Mest, iliti – Pijanica. Ipak, Selimov tast, Mehmed-paša, uspeo je da ga dovede na presto, iako Turci još nisu znali za smrt njegovog oca. Pošto je znao da takvim potezom neće izazvati oduševljenje, morao je najpre da smisli izlaznu strategiju. Tako je turska vojska za smrt Sulejmana I saznala tek posle 7 nedelja. Selim II se u tom trenutku zatekao u Beogradu, a Sokolović je vest obnarodovao u Sremu.

Umesto da predahne nakon osvajačkih pohoda, vojna kolona se u Sremskoj Mitrovici pretvorila u – pogrebnu. Za to vreme, oni najbliži sultanu Pijanici su već pokušali da smaknu Mehmed-pašu. Njegova ionako velika protivnička baza sada je postala još veća, ali je Sokolović bio dovoljno vešt i namazan da ne dopusti da mu iko preotme političke konce.

Riba, uglavnom, smrdi od glave...

Sokolović, inače prilično moćan u osmanskim državnim krugovima, imao je sada i protekciju novopečenog sultana. S obzirom na bliske porodične veze, Pijanica se najzad dočepao apsolutne vlasti.

Imala je, međutim, takva postavka i ozbiljne posledice. Umesto da predvodi vojsku, Selimu se više dopadalo da mnogo pijucka i vodi raspusnički život. Stoga – ali i zato što nije davao 5 para na to da propisno vodi carstvo – rasipali su se i borci u redovima janičara.

Dotični nisu podržavali Selima ni pre nego što je postao sultan. Štaviše, bili su na strani njegovog mlađeg brata, princa Bajazita, a sada su postali još obesniji. Nije da ni Turci u to vreme nisu imali pokoju pobedu, ali su se više proslavljali gubicima. U međuvremenu, (vojsko)vođe hrišćanskih država su odnosili pobede kao od šale, a sa druge strane, one severnije, jačala je i Rusija.

Kada velika sila počne da puca po šavovima

Da je Turska lagano prestajala da bude sila, svedočili su i Habzburgovci koji su se oslobodili turskog danka. U Mađarskoj su uzeli pod svoje nekoliko tvrđava, a situacija nije bila vesela ni na Istoku, odakle su pretili Persijanci.

Rasulo koje je zadesilo Osmanlije osetilo se, najzad, i u Srbiji. Bilo je i među srpskim istorijskim beleškama redova koji nisu išli u prilog reputaciji novog sultana. „Krvnik, bludnik i vinopija“ – stajalo je u jednom zapisu iz 1567, samo godinu dana nakon što je Pijanica došao na vlast.

Ta je godina upamćena i po čuvenoj praksi danka u krvi. Bilo ih je mnogo širom cele Srbije, a sve kako bi sultan osvežio redove sada već prilično neposlušnih janičara. Zatim je naredne godine „prodao crkve i manastire po celom svom carstvu“ i sračunao da mu se ne isplati da ih razori, već da udari basnoslovne harače.

Zbog takvih navičica je Pijanica bio još omraženiji među Srbima, iako mu je zet, veliki vezir Sokolović, bio spreman da nastavi dobru saradnju. Sem toga, raskalašni život sultanov nije bio nikakvas tajna, tim pre što je i Osmansko carstvo bilo meta unutrašnjih dvorskih spletki, korupcije i, posledično, finansijske krize.

Danak tome je plaćao i turski vojni vrh. A ovakvi razdori su bili sušta suprotnost onome što je Selimov prethodnik imao na umu. Što se ovog dela Balkana tiče, Turska je u to vreme bila podeljena na 4 velika namesništva: Bosnu, Budim, Banat i Rumeliju. Potonja je obuhvatala celu Srbiju, a Osmansko carstvo je ove uspehe mahom dugovalo Sulejmanu I Veličanstvenom.

Čim je Sulejmana snašla smrt, tako su stvari u Otomanskom carstvu krenule nizbrdo. „Krupne ribe“ u državnom i vojnom vrhu su se okretale jedne protiv drugih, zbog čega je bilo izlišno računati na savesno upravljanje carstvom.

Tome je podlegao i veliki vezir Sokolović, a još više njegovi naslednici. Na sve se nadovezao i rat protiv Rusije, u kome je turska vojska doslovno desetkovana. A kako bi Turci drugačije izašli na kraj sa gubicima (pogotovo vojnim i finansijskim) nego da još jače udare na hriščane i zavuku im ruke u džep.

Progon srpskog naroda je eskalirao, na to se nakalemila glad, a Turci su počeli da uvode zulum u Prizrenu, Peći, Đakovici i Skadru. Godine 1574, istorijski spisi su zabeležili da je samo u okolini ovih varoši stradalo 2.000 hrišćana.

Naravno, i srpski narod je postajao sve ogorčeniji. Teško je bilo zamisliti da se situacija iole preokrene – osim ako, eventualno, i sultana zadesi smrt. Iako je Osmanskim carstvom zavladao haos, nije bilo reči o tome da bi Selim izgubio život u kakvoj bici. Naprotiv, kraj svoje vladavine je dugovao poroku u kome je najviše uživao.

Najzad, decembra 1574, srpski narod je ispratio obesnog sultana. Posle samo 8 godina vladavine, sultan a je umro nakon nespretnog pada na glavu – i to tako što se, nacvrcan, okliznuo na mokrom podu.