Ovo je gradska priča o PKB-ovim crvenim kioscima i bezbrižnom Beogradu koji je mirisao na čuvene viršle. Radnice u plavom su ih 70-ih i 80-ih godina spremale gladnim Beograđanima i ulepšavale im svakodnevnicu.

PKB i kiosk (r)evolucija

Poljoprivredni kombinat Beograd bio je najveće preduzeće socijalističkog doba, sa ogromnim proizvodnim i prehrambenim kapacitetima. 

Čelnici preduzeća krajem 60-ih godina su došli na ideju prodaje hrane na ulicama. Na sreću mnogih stanovnika Beograda, raspisuje se konkurs pod nazivom "Beogradski kiosk", za arhitekte koji će zamisao sprovesti u delo.

Tako 1967. godine na konkursu pobeđuje projekat mladog slovenačkog arhitekte Saše J. Mahtiga koji je sadržao plastične kioske, pod stručnim nazivom K67 ( K-kiosk, 67-godina kada su projektovani). Njih je bilo moguće postaviti samostalno ili kao udruženu kompoziciju i predloženi su u više boja poput plave, bele, žute i crvene.

Ovaj revolucionarni projekat je sa oduševljenjem primljen kod nas, a još kada je u kioske smeštena hrana za poneti, počela je nova epoha u Beogradu

Iz crvenog kioska čulo se samo jedno pitanje: "Senf?"

 Iako je imao prethodnika drvene konstrukcije, crveni kiosk je po pojavljivanju odneo svu slavu. Koncept prodaje viršli i kobasica na ulicama te 1967. godine, zaživeo je preko noći. Kiosk je bio jarko crvene boje, a na njemu su belom bojom bile ispisane 3 magične reči "Viršle u zemički".

Sa prednje stane ga je krasilo veliko staklo kroz koje su gladni Beograđani gledali kako se sprema njihov omiljeni obrok. Unutrašnjost samog kioska bila je veoma mala i naizgled je bilo neverovatno da tu mogu da stanu dve osobe. Ali moglo je i više od toga.

Unutra su stajale dve tete, kako su iz milošte zvane, u svetloplavim radnim bluzama sa belim kapicama na glavi, obuvene u čuvene Borosane, teget boje. Ispred njih je stajao rešo koji je grejao dve velike izgrebane šerpe od rosfraja, u kojima je vrila ista voda za kuvanje ceo dan. Mnogi kažu da je to jedan od glavnih razloga zašto su viršle imale taj neodoljivi ukus. Pored njih je uvek bila, a gotovo i zauzimala pola kioska, velika providna vreća puna zemički. Svi koji su čekali u redu, izvirivali bi svaki put kada tete podignu poklopac, da vide da li će biti dovoljno za njih.

Foto: Nikolina Radovanović

Znale su, čim izvade viršle iz vode, da li su spremne da dopadnu zemički u "ruke". Svakom sledećem pošto izabere da li želi viršlu, koja je pucala kada se zagrize, ili ljutkastu kobasicu, postavljale su samo jedno pitanje: "Senf?". Taj čuveni senf, čiji tajni sastojak još uvek niko nije otkrio do kraja, bio je malo gušći od vode. Isflekao je mnoge bluze, ali to nikome nije moglo da pokvari raspoloženje.

Dakle, proces je bio sledeći: Teta raseče kiflu na pola, metalnim hvataljkama izvadi vrelu viršlu iz lonca, brižljivo je stavlja u ne baš svežu zemičku, posipa razređenim senfom i umotava u tanki šuškavi papir sa odštampan logom PKB-a. Sve je to po želji, bilo zaliveno jogurtom u roze trouglastom pakovanju.

Ta kombinacija je bila dovoljna da većina stanovnika nastavi dalje u dan sa osmehom, jer gotovo da ne postoji osoba koja je živela u to vreme u Beogradu, a da nije jela iz ovih kioska poznatih još i kao "crvendaći". Kažu da ko je jednom probao sigurno se vraćao po još.

Ovo zadovoljstvo je Beograđane 1975. godine koštalo 6 dinara i obično su se naručivale u paru. Samo par godina kasnije cena je porasla na 35 dinara. Viršle su mogle da se plate i JTO (jugoslovenski topli obrok) bonovima, naravno ko je bio te sreće da ih ima.

Foto: Nikolina Radovanović 

Svaki kraj imao je svog miljenika

Crveni kisoci bili su veoma lepo raspoređeni po Beogradu.

Posle kafe u "Poslednjoj šansi", nekada i znajući da ih ručak čeka kod kuće, mnogi Beograđani nisu mogli da odole crvenom kiosku na Tašmajdanu, na okretnici tramvaja šestice.

Ko se umorio i ogladneo posle šetnje u svojim spensericama Kalemegdanom ili Knez Mihailovom ulicom, mogao je da namiri apetit u kiosku na mestu čuvenog Staklenca. Oni koji su čekali autobus na tadašnjoj okretnici u Rajićevoj ulici, to vreme prekratili su jelom u crvendaću postavljenim kod Gradske biblioteke. Ko je hteo da jede usput idući ka gradu, počastio bi se u kiosku kod Banije, u ulici 29. novembra.

Na Karaburmi, nakon projekcije filma u bioskopu "Slavica" tete su čekale da usluže sugrađane pored bioskopa u ulici Marijane Gregoran. Prekoputa bioskopa "Balkan" je jedan kiosk takođe strpljivo ‚‚čekao" da se završi projekcija. Novobeograđani su pak svoj obrok mogli da kupe u kiosku na mestu današnje Fontane, a putnici za Pančevo su taj plezir imali na Dunavskoj stanici. 

Odlazak ali ne i zaborav 

Kiosci su bili prisutni na ulicama sve do sredine 80-ih godina, ali momenat njihovog konačnog nestanka nije tačno poznat. Očigledno su podlegli pritisku pojave nove hrane za poneti u vidu pljeskavica i peciva i odlučili da se tiho povuku sa scene.

Smatraju se jednim od simbola bezbrižnih i stabilnih vremena, a glavno pitanje je - Da li su viršle zaista bile toliko ukusne ili je ukus tog vremena i Beograda bio umnogome lepši od ovog u kome mi danas živimo?

Naš čuveni književnik i ljubitelj Beograda Momo Kapor je u svom tekstu "PKB nostalgija" napisao:"Putovali smo po svetu i jeli sve moguće vrste kobasica, počev od kranjskih u ekspresima Beograd–Ljubljana. Probali smo, tako, paprene mađarske, najbolje francuske, i nemačke vurstele, londonske sosidže sa ukusom kuvane slame na buvljoj pijaci Portobelo Roud i njujorške hot-dogove sa kiselim kupusom – uzalud! Nijedne kobasice na svetu nisu bile ni prineti onima PKB-ovim" .

Beograđani se danas sa toplim emocijama prisećaju tog vremena i često znaju da kažu "ne pitam za cenu samo da još jednom pojedem viršle iz crvenog kioska."