Zvali su ga Dar Al Džihad – „Kuća rata“, drevna tvrđava na ušću Save u Dunav. Mesto sukoba još od praistorije, dragulj u kruni koji se teško osvajao i čiji je gubitak nekada značio i propast same države.

U njega je tog 17. novembra 1683. godine ujahao turski vezir Kara-Mustafa, posle još jednog neuspešnog pokušaja da se Beč i hrišćanska Evropa bace pod noge azijskih osvajača. Biće to i grad u kome je proveo svoje poslednje dane.

Zlosrećni pohod na Beč

Carski Beč bio je na mapi turskih osvajanja od velikog prodora osmanskih snaga u Evropu još u 14. veku. Pred njegovim zidinama ostale su vojske Sulejmana Veličanstveni i još niz sultana. Vojsku poslednjeg od njih, Mehmeda IV predvodio je najbogatiji Turčin svog vremena, Kara-Mustafa. Kao zapovednik carske vojske, pored ugleda i časti, po osvajanju austrijske prestonice čekala ga je ruka Mehmedove kćerke. Ove ambiciozne planove srušiće poljski kralj Jan Sobjejski, koji će osvajače poterati preko Dunava.

Kara-Mustafa, u strahu od besa svog gospodara, odgovornost za poraz svalio je tada na budimskog pašu Ibrahima. U ovoj zaveri da se zataška sopstvena nesposobnost pothranjena ohološću i naprasitošću po kojoj je vezir bio poznat, glavom je pored Ibrahim-paše platilo još nekoliko uglednih i odanih zvaničnika. Tu se nije zaustavio. U nameri da što pre okrene poraz u pobedu, po dolasku u Beograd novembra 1683. saziva Veliki ratni savet kako bi organizovao novi pohod na Beč.

Ono što nije znao je da nezadovoljstvo njegovim ponašanjem dostiglo vrhunac. Umesto pokornih generala, dočekala ga je grupa velmoža koji su ovaj naum odbacili i saterali ga u ćošak. Iznenađen ovakvom pobunom, Kara-Mustafa povlači i strpljivo čeka odgovor sultana, dok se oko njega plete klopka koje možda i nije bio svestan. 

Vezir i svileni gajtan

Mesec dana posle njegovog dolaska u Beograd, situacija u tvrđavi bila je napeta. Nekada moćni vezir uznemireno je čekao odgovor iz Jedrena i podršku svog gospodara i nesuđenog svekra. U jutro 25. decembra, depeša je napokon stigla. Donose je lični sultanov kapidžilar-ćehaj (zamenik čuvara carskog ulaza) i starešina janjičara.

Ovako visoka poseta značila je samo jedno – sultan nije imao milosti za vojni poraz svog velikog vezira. A cena poraza bila je visoka, život zlosrećnog Kara-Mustafe.

Prema pisanjima savremenika, posle prvobitnog šoka, vezir se brzo sabrao i uzdignute glave zatražio da mu se pročita presuda. Kapidžilar mu potom na glas pročita smrtnu presudu, potpisanu lično sultanovom rukom, a zatim zatraži da mu Mustafa preda sultanov pečat. On ga izvuče iz nedara, poljubi i pomalo drhtavom rukom preda glasniku.

Mada je čest slučaj da se ljudi suočeni sa ovakvom sudbinom predaju očaju i poslednjim trzajima mole za milost, smenjeni veliki vezir bio je svestan da je otpor sultanu, gospodaru života i smrti u Otomanskom carstvu, bio neplodan. Kažu da je, pošto se umio i pomolio, raskopčao anteriju i mirno seo za sto. Kada je dželat krenuo prema njemu, zaustavio je njegovu ruku i zatražio da sam namesti svileni gajtan. Pomerio je bradu, da se na zaplete i uspori sudbinu, obmotao ga oko vrata i krajeve predao dželatu.

Njegove poslednje reči bile su: „Umirem li? Dobro, kako Bog zapoveda. Proverite da li je gajtan dobro zategnut.“

Propast carstva počela u Beogradu?

Kako je tada bio običaj, glava Kara-Mustafe poslata je u Jedrene sultanu. Odatle je odmah vraćaju i naređuju da se sahrani sa telom u džamiji u Gornjem gradu.

Vremena se menjaju. Austrijska vojska odnosi pobedu i početkom 18. veka nad Beogradom se ponovo vijori hrišćanska zastava. Džamija u kojoj je zlosrećni vezir sahranjen predata je na upravu jezuitima, koji od nje prave crkvu.

I taman kada je izgledalo da je to kraj priče, jedne noći iz crkve se začulo lupanje i buka. Na trenutak se činilo da mesto pohode duhovi, ali je brzo otkriveno da su pitanju pljačkaši grobova koji su čuli da je tu sahranjen bogataš. Dok su juri za lopovima, pred noge jednog od jezuita dokotrljala se Kara-Mustafina glava, ispala iz groba.

Iznenađeni jezuiti raspredali su šta da rade sa ostacima nevernika. A onda se neko setio Turčinove pretnje pred Bečom, kada je u svom oholom stilu pretio da će po osvajanju Beča uhvatiti bečkog kardinala Kolonića i njegovu glavu poslati sultanu. Usledila je gotovo ironična osveta za ovu pretnju. Kara-Mustafina glava zamotana je u svečanu košulju koju je nosio u trenutku smaknuća i sa svilenim gajtanom poslata kardinalu, koji je i dalje stolovao u Beču.

A sigurno se pitate gde je onaj deo sa propasti turskog carstva? Pa, ispostaviće se da je sudbina Mehmeda IV bila slična vezirovoj. Iako je njegova vladavina zabeležena kao druga najduža u istoriji Otomanskog carstva, bila je i poslednja u kojoj je carska reč bila presudna. Sa prestola je zbačen 1887. zbog poraza u Velikom turskom ratu. Naslediće ga njegov brat Sulejman II, sin sultana Ibrahima i Srpkinje Katarine, a njega čitav niz sultana. U narednim decenijama, nekada moćno Otomansko carstvo počeće raspad usled unutrašnjih trzavica koje će predvoditi jedna neobična vojna sila – janičari.