Jedan od najboljih pokazatelja beogradskog duha uvek su bile kafane, smeh i muzika koji su se iz njih razlivali sokacima od jutra do sutra. Zagrejano društvo za stolom nekako je uvek nalazilo način da smisli nove smicalice i zanimacije koje su neretko šokirale onaj naoko moralniji deo čaršije koji je "s prvim petlovima" odlazio na počinak.

Jedna od takvih šokantnih ideja bila je osnivanje Kluba debelih, koji je svoj kratki život započeo, živeo i završio u kafani "Kleridž". Jedini uslov za članstvo (zvanično ili nezvanično) u ovom klubu bila je težina od 0,1 tone i pozamaša dužina opasača.

"Debeli, širom prestonice, ujedinite se!"

Krivac za osnivanje Kluba debelih bio je, naravno, jedan kafedžija. Te davne 1932. godine, gospodin Milorad Savić bio je poznat u čaršiji po dve stvari – zakupu kafane "Kleridž" na Terazijama i svom pozamašnom stomaku i širokim plećima. Slobodno se može reći da je ostavljao utisak na svakoga ko ga je ikada video. Ipak, jedan pogled na krcatu salu kafane i količine hrane koje su lebdele između kuhinje i stolova gostiju otkrili su Saviću da u svojoj veličini i apetitu nije usamljen i da je možda vreme, da po ugledu na druge evropske gradove, Beograd dobije svoj prvi Klub debelih.

Tako u novinama "Vreme" iz novembra 1932. godine, piše:

"A što se tiče broja članova, razmišljao je često g. Savić, naročito za vreme ručka kada se svima silama trudio da impozantnim količinama jela održi svoju dostojanstvenu debljinu na zavidnoj visini, tu nema mnogo da brinem. Mirne duše mogla bi da se u članstvo upiše bar jedna četvrtina Beograđana!"

Ipak, izgleda da Beograđani nisu baš bili spremni da priznaju svoju ljubav prema dobrom iću i piću:

"Međutim, baš tu, što kažu na samom početku stvar je zapela: niko nije hteo da se javno prizna da je preterao sto kilograma, i, kao argument, stalno su g. Saviću mnogi pokazivali karte automatskih vaga na kojima nijedan od nesuđenih osnivača nije preterao 90 kilograma. I kada bi g. Savić  čudno zavrteo glavom sumnjajući da je karta verodostojna, opominjući, onako kao uzgred da mora biti da je pogreška i da je to težina nekog ukućanina, zagledajući suviše pažljivo trbuh dotičnog kandidata, ovaj bi (kandidat a ne trbuh) ljutito okrenuo leđa i nestao na Terazijama".

Prvi pokušaj osnivanja kluba je svakako bio obeshrabrujući, jer kako danas tako ni tada retko ko je želeo da prizna svoj problem sa težinom. Postojale su i tada dijete, čudotvorne pilule i napici koji su obećavali da će problem biti rešen "ko rukom odnesen", ali je pritisak da se održi vitka linija bio daleko manji.

Savić je ipak bio tvrda voćka, sličniji orahu nego lubenici, te je odlučio da nabavi holandsku vagu za precizno merenje i putem novina objavi osnivanje kluba jedne srede početkom novembra 1932. godine. Na njegovo iznenađenje, u kafani se ipak pojavilo nekoliko kandidata koji su jednoglasno odlučili da se osnuje Humano društvo debelih ljudi, a član je moglo da postane "svako časno lice koje ima više od sto kilograma".

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbija / "Vreme", 1932. 

Humano udruženje debelih ljudi

Vest o osnivanju Kluba debelih naišla je na podsmeh beogradske javnosti. Prepričavalo se kako je Savić naredio da kelneri hvataju punačke goste i teraju ih da se izvažu, te im je posle ispunjavanja težinskog uslova izdavao člansku kartu na kojoj je domirao okruglasti jorkširski vepar.

Tračevi i podsmeh ni ovaj put nisu pokolebali debele  koji je već sledećeg meseca sazivaju osnivačku skupštinu. Da bi dokazali da nisu tu samo da bi uništavali velike količine hrane, već i pomagali onima koji za istu nemaju novca, odlučuju se da napišu pravila i proglas u kome je stajalo da:

"U Beogradu se osniva Klub debelih ljudi sa ciljem da u svoje redove prikupi što veći broj ljudi voljnih da sarađuju na humanim ciljevima… Prema tome, Klub ima isljučivo humani cilj, imajući u vidu naročito teške ekonomske prilike koje pobuđuju sve humane ljude da sarađuju na ublažavanju socijalne bede."

Sa ciljem da "trbuhom pobede siromaštvo", odlučuju se da u članstvo primaju jugoslavenski građani koji uživaju sva građanska prava, imaju najmanje 30 godina i težinu od najmanje sto kilograma. Predsednik se nije birao svake godine, već je morao da ustupi svoje mesto narednom najtežem članu kada bi smršao i izgubio svoj primat.

Ovaj iskorak ka humanizmu donekle je umirio čaršiju, posebno kada su Klubu debelih pristupili poznati advokati, privrednici, generali.

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbija / "Vreme", 1932. 

Šta se desilo sa Klubom debelih?

To je pitanje na koje baš i nema razgovora. Iz novinskih napisa desetak godina kasnije, saznajemo da je i u smutna ratna vemena Klub još uvek postojao, u izmenjemo sastavu i na novoj adresi. Klub "Kleridž" je u međuvremenu postao sedište Sokolskog saveza Jugoslavije, te za vreme rata kantina za nemačke vojnike. Danas nam je ova zgrada poznata kao "Zgrada protokola", te i dalje stoji na adresi Terazije 34.

U kasnijim godinama postojanja kluba, donja granica za članstvo podignuta je sa sto na sto dvadeset kilograma, što je i danas impresivna cifra. Ono što je ostalo isto je to da članstvo u klubu nije bilo baš neka stvar prestiža, te je na pitanje novinara ko su sve članovi kluba, tadašnji predsednik odgovorio uz smešak da "ne može to da otkrije".

Zanimljivo je da i pored probitne humane namere Klub nikada zvanično nije registrovan i sve do svog kraja je ostao neformalna organizacija. A onda je vihor rata odneo kako njegove osnivače, tako i svaki trag njegovog postojanja.