Putnici koji za svoj dinar traže komoditet, guraju se, grde sve od reda i prokrčuju put laktovima. I sam kondukter podnosi te udarce. Ipak je učtiv. Na nogama je od pet sati ujutro, ceo su ga dan uspavljivala kola, a ipak ne potestuje. "Nema više mesta gospodo. Sačekajte druga kola. Ja nisam kriv...", dovikuje.

Ovo je bila svakodnevica četrdesetih godina prošlog veka. Putnici su zaboravili kako je izgledalo voziti se konjskim tramvajem četrdesetak godina ranije. Tada su Eduard Nametka, prvi tramvajdžija u Beogradu i njegov kolega Sima Blat cepali karte i davali kočijašu znak da stane baš pred putnikovom kućom.

Ova dvojica najboljih prijatelja, 1934. godine za list "Vreme" prisećali su se starih dobrih dana. 

Stara škola

Blat i Nametka bili su jedini od toga starog tramvajskog kadra koji su doživeli da odu u penziju. Trideset osam i po godina truckali su se u tramvaju dok su uspeli da obezbede svoje stare dane. Stanovali su na Čuburi u Dubljanskoj ulici, pet kuća jedan od drugog. Imali i svoje kućerke i potomke.

Simina ćerka beše lekar u Novom Sadu gde se zaposlila po završetku medicine na fakultetu u Poljskoj. Nametikin najstariji unuk postao je arhitekta.

"Muka je to bila nekada postati tramvajdžija. Trebala je tu trostruka praksa. Prvo raskopavati kaldrmu, pa postavljati šine, pa tek onda postati kondukter. Ne kao sada. U gimnazijama danas treba da se nauči kako se cepaju karte", pripoveda Blat.

On i Nametka su prošli korz onu raniju školu. Ceo se Beograd veselio kad su njih dvojica 12. aprila 1892. godine počeli u Ulici Kralja Milana da postavljaju šine za konjske tramvaje.

Prvi beogradski tramvajdžija Nametka iz glave izvlači sećanja tako jasna da se čini kao da čita iz nekog registra.

"Do realke pruga je bila gotova već 2. oktobra i konjski tramvaj je projurio Kralja Milana ulicom. Svet se tiskao i trčao za tramvajem kao za kakvim čudom. A ja sam, sav ponosan cepao karte i govorio - Izvolite, gospodo, u kola."

Blat nije bio te sreće da uđe kao kondukter u taj prvi tramvaj. On je morao da radi i na postavljanju tramvajskih šina za Topčider, pa ga je Nametka uveo kasnije u posao. I bio je silno ponosan zbog toga.

Dužnost kočničara vršio je Vlajko Stefanović i sedeo na boku.

"Taman ošine konje i tramvaj pojuri kad neka baka u lebadetu i fesu diže ruku i povika: "Stoj!" Kočijaš Vlajko besan. Što da on, zaboga, zamara sirote konje. Služba teška. Jedan par vuče cela tri sata. Tramvaj težak, a u njemu grdni trbusi. Jefina bila vožnja, a i stvar nova, pa trče ljudi kao na ćabu. Za jednu vožnju od Slavije do realke naplaćivalo se 10 para dinarskih, od vojnika i decce do jednog metra visine 5 para", prisećao Nametka.

A, kako su merili decu?

"Onako, od oka", kaže Nametka.

Sima Blat, od Nametke stariji pet godina, nakon što je postavljao šine i bio kondukter, uspeo je da avanzuje do mesta šefa ekonomata.

"Znate kako je i car je najpre bio kaplar".

Foto: Digitalna narodna biblioteka Srbije / Marko Stojanović

Duple smene

Kad su počeli da rade, tramvaje su držali Francuzi. Ubrzo ih je preuzelo belgijsko Bezimeno društvo. Radilo se strahovito mnogo, po 19 časova dnevno. A nadnica: dva i po dinara na dan.

"Mučila se muka. Kad pođe tramvaj na savskoj liniji od "Orijenta" ulicom Stevana Namanje, sve do Oficirskog doma morala da se udvostruči konjska zaprega. A tek kad nadođe Sava i pokrije prugu. Sirota publika. Nameštaju se daske da bi svet stajao na suvom. Dok se dođe uveče do konjskih štala popadaju od umora. Kasnije proradio je i tramvaj za groblje", seća se Nametka.

Isto kao i sa konjskom, Beograđani su se čudili posle i električnom tramvaju. Prohujala bezgalva mašina beogradskim ulicama. Najstariji živi činovnik u direkciji tramvaja Miša Molerović, sa tugom u srcu, proda tada poslednji par konja na licitaciji.

On je kasnije, u poratnom, modernom saobraćaju, pokazao najveću intuiciju. Važio je za čoveka koji je mogao da reši i najteže probleme tramvajskog saobraćaja, nedokučive čak i za inženjere, a sve pomoću zrna pasulja koja je ređao po tramvajskoj karti. Miša Molerović je bio otac beogradskog tramvajskog saobraćaja.

Grafika: "Vreme", 1938. - Prvi tramvaji u Beogradu

Značajnije tramvajske nesreće 

"Bilo je trista malera", priseća se Nametka.

"Puste se jedna tramvajska kola nizbrdicom od "Nacionala" pored Kalemegdana, iskliznuo iz šina, pa pravo ka Savi. Samo je trebalo jedan metar pa da beogradski tramvaj otplovi".

Drugi se slučaj dogodio kod Doma svetog Save.

"Naleti kočničar Radovan Đorđević na dom i polomi tri rebra. Kad je tramvaj stao iz nega su virile grane jedne lipe", nadovezao se Blat.

Treći značajan slučaj u istoriji beogradskog tramvaja dogodio se 1920. godine.

"Jedan remorker sa 8.000 kilograma uglja otkači se od motornih kola kod Akademije, projuri u najvećoj brzini Nemanjinom ulicom, isklizne iz šina i uleti pravo u železničku stanicu, pošto se popeo uz stepenice", prisećali su se Blad i Eduard.

Kažu da ne mogu razumeti "ovaj novi svet" gde muški briju brkove, a ženama se ljube ruke.

Ljubiša Stojković, autor članka, na kraju zaključuje da je danas, te 1934. godine, tramvajski saobraćaj moderan, sa 630 službenika koji se trude da zadovolje beogradsku publiku - da bi ih ona grdila. Kao da neće da shvati šta to znači raditi od pet sati ujutro do podne i od podne do 11 sati noću.

"Šefu tramvajskog osoblja Moleroviću svaki dan stižu žalbe na konduktere. Sreća što je on stari i iskusni saobraćajaac. Zna on šta znači probaviti deset, dvadeset i trideset godina po 11 časova dnevno u tramvaju. Sve te sporove on rešava, po mogućstvu kompromisno. Jer, i on se seća onih straih napora konjskog tramvaja i te uspomene o naporima u ono vreme čine ga danas blogorodnim", završava Stojković.