Sigurno vas je pitanje iz naslova zbunilo - "Kako nestala, eno je u Donjem gradu?". I donekle ste u pravu. Ali, kao gotovo sve u Beogradu, tako je i priča o kuli Nebojši složena, izuvijana i donekle izgubljena u hodnicima vremena. Naime, prvobitna kula Nebojša nalazila se u samom srcu despotovog Zamka. Sa najviše tačke Beogradske tvrđave pružala otpor brojnim osvajačima.

Legenda o neosvojivom gradu

Legenda kaže da je mesto za zamak i neosvojivu kulu, despot Stefan Lazarević odabrao pošto mu se u snu javila sveta Petka. Savetovala ga je da potraži mesto gde je "zlo na zlo udarilo", te tu sagradi grad i da se ne boji za njegov opstanak. I zaista, lutajući zapuštenim romejskim kastrumom, kakav je bio Beograd te 1403. godine kada je prešao u srpske ruke, despot Stefan ugledao je trnjak divlje ruže i na njemu nabodenu zmiju. Setivši se proročkog sna i reči utehe velike zaštitnice, na tom mestu sagradio je neosvojivu kulu koju je nazvao Nebojša i oko nje grad.

Istoričari i arheolozi imaju, pak, svoju verziju događaja, koja je kao i ova mitološka, prava slagalica sačinjena iz raznih izvora i nejasnih zapisa.

Prema istraživanjima profesora Dragoljuba Kostića, najvažnija kula Gornjeg grada se prvi put spominje oko 1431. godine u zapisima Konstantina Filozofa, bugarskog književnika i biografa despota Stefana. Prisećajući se svog boravka u prestonom gradu, Kostantin poredi Beograd sa Jerusalemom, i navodi njegovih sedam stupova (kula). Opis šestog stupa ukazuje na postojanje kule Nebojše: “Šesti, od ovoga (petog) na istoku, stup koji razdvaja obe kule, kako da bi se moglo po Solomonu reći: ‘Stup Davidov na kome vise tisuće štitova (ostavljenih) i sve strele njihove (neprijateljske, zabodene)’ Ovaj pak kao čudo neko izvanredno, vidi se iz svih predela dalekih, na ipalksima utvrđen.”

Gde se nalazila gornjogradska kula Nebojša?

Zahvaljujući zapisima Konstantina Filozofa i istraživanjima sprovedenim 60-ih i 70-ih godina XX veka, možemo da saznamo obrise despotovog Zamka i kule. Zamak se protezao od Despotove kapije do platoa na kome se danas nalazi Pobednik. U okviru njega, velika pavougaona kula delila je utvrđenje na istočni deo ka Dunavu i manji, dobro utvrđeni zapadni deo. Ovaj manji deo utvrđenja predstavljao je despotov Dvor i u njemu su se nalazile despotove odaje. Iz kasnijih zapisa saznajemo da je nosio naziv Nebojša, jer je smatran neosvojivim i, kao u legendi, bio simbol nade u momentima najezde. Odatle potiče i naziv kule na ulazu - kula Nebojša.

Nažalost, tačnu poziciju kule Nebojše danas nije moguće utvrditi, jer su vremenom svi njeni ostaci uklonjeni, ali se pretpostavlja da se nalazila negde na bregu koji se uzdiže iznad platoa sa Pobednikom.

Ono što je, ipak, poznato je da je sa svojih 40 metara visine, kula Nebojša predstavljala je najvišu tačku utvrđenja. Građena kao donžon kula, najbolje utvrđeno mesto u čitavom zamku, bila je poslednja odstupnica i poslednja linija odbrane branilaca grada. U podrumu su se, u tu svrhu, nalazila skladišta žita. Na vrhu su se nalazilo zvono koje je oglašavalo opasnost i poziv na uzbunu.  

O njenoj neosvojivosti, govori i činjenica da je prilikom Sulejmanovog zauzimanja Beograda 1521. godine, centralna kula, iako teško oštećena, ostala neosvojena, te je u turske ruke prešla ugovorom o predaji. Po turskom zauzimanju Beograda, kula Nebojša je neko vreme zadržala svoj strateški značaj. Obnovljena je i služila je kao centralna kula Unutrašnjeg grada - Narina. Ipak, vremenom će dobiti novu funkciju koja će označiti početak njenog kraja.

Neslavni kraj

U zapisima Evlija Čelebija iz 1661. godine, kula Nebojša se i dalje spominje kao odbrambena kula, ali iz zapisa požunskog plemića Johana Ferdinanda Auera iz 1664. godine, saznajemo da je korišćena kao tamnica.

Naime, Auer je u Beograd dospeo kao zarobljenik i bio utamničen upravo u kuli Nebojša. Nekada neosvojivu utvrdu, opisuje kao objekat u lošem stanju, bez pravog krova koji je ozbiljno prokišnjavao. Kao razlog ovakvog stanja navodi veliki požar koji je zahvatio Beograd godinu dana ranije, u leto 1663. u kome su do temelja izgorele sve zgrade Gornjeg grada. Takođe, dodatne pukotine na kuli nastale su i kao posledica dva jača zemljotresa koja su zadesila Beograd tokom Auerovog boravka.

Zato i ne čudi što se na graviri iz 1688. godine, nastaloj prilikom austijskog osvajanja grada, ne vidi kula Nebojša u svoj svojoj veličini. Smatra se da su Turci, u pokušaju da osposobe vatrom devastirane kule Gornjeg grada, nadograđivali na sačuvano prizemlje, drvene čardake i krov. Ovako pokrpljena kula Nebojša nije se svojim izgledom i veličinom posebno izdvajala iz sistema bedema.

Ipak, završni udarac ovoj junačkoj kuli zadaće eksplozija barutnog magacina i požar prilikom turskog osvajanja Beograda, 1690. godine. Pod paljbom turskih topova, prvo je pogođena Olovna kula u Narinu, koja je služila kao skladište oružja, te laboratorija za proizvodnju baruta u Donjem gradu. Ubrzo je buknuo i požar, koji je zahvatio barutanu u Donjem gradu i izazvao razornu eksploziju. U ovom strašnom događaju potpuno je razoren Donji grad i Zamak. Veličanstvena kula Nebojša, koja je vekovima odolevala svim osvajačima, nestala je potpuno u plamenu.

Nekako u to vreme, ime Nebojša, počeće da se vezuje za isturenu kula u Donjem gradu, na samom ušću Save u Dunav. 

Prema legendi koja se tada prepričavala, nakon što su Turci zauzeli, bezmalo, kompletnu Beogradsku tvrđavu, kula Nebojša se podigla u vis i odletela u Donji grad, ostajući neosvojena.