Burnih prolećnih meseci 1972.. godine, dok se virus velikih boginja nezaustavljivo širio nekadašnjom Jugoslavijom, nevidljiva pretnja prekrojila je do tada uobičajenu svakodnevicu. Diktirala je teme informativnih programa, mobilisala lekare na prvoj liniji fronta, a neograničeno su se mogli kretati samo oni sa potvrdom da su zaštićeni vakcinom.

Variola vera je tih meseci pretila nimalo naivnim posledicama. Prioritet je bio sačuvati zdravlje milona ljudi širom zemlje, što je iziskivalo i neumornu trku sa vremenom.

Uprkos tome, građanstvo i nadležni u institucijama su kroz sve prolazili hladne glave. Ni svakodnevica u svakom kutku zemlje nije bila ista – tamo gde su buktala žarišta, život se odvijao po posebno skrojenom režimu. Opštine su bile pod karantinom, iz kuća se nije izlazilo bez preke potrebe, a saveti lekara su se bespogovorno poštovali. Hladne glave se izveštavalo i na stranicama dnevne štampe, kao i na nevelikom broju informativnih radijskih i TV emisija. Iako je variola skretala pažnju sa uobičajenih životnih pitanja, jedan glas se u javnosti čuo najmanje od svih.

Iščekivanje jubileja u senci epidemije

Osim što je bila epidemijska, za prvog čoveka SFRJ 1972. godina je bila i jubilarna. Dok se cela Jugoslavija spremala da proslavi 80. rođendan Josipa Broza, variola je pretila da osujeti pripreme za predstojeći Dan mladosti.

U međuvremenu, budući slavljenik je za sve vreme trajanja epidemije ostao prilično tih. Izostala su zvanična obraćanja putem malih ekrana, a Broz se u ovoj vanrednoj situaciji među narodom pojavio – nijednom. Makar ne zvanično i u ulozi najvišeg državnika, budući da je borbu sa epidemijom u potpunosti prepustio stručnjacima.

Sada već na pragu devete decenije i sa statusom doživotnog predsednika, Tito se držao podalje od medijske pompe. Nezvanično je ipak uzeo učešća u sveopštoj regrutaciji. Ako je za tim bilo potrebe, lično bi dostavljao vakcine u Novom Pazaru i u mestima gde je situacija pretila da izmakne kontroli. Na kraju krajeva, u sistemsko rešenje, iako je i ono donekle okasnilo, nije bilo mnogo razloga sumnjati.

Nemačkim receptom protiv opake bolesti

Kako se širom Evrope (pa i u tadašnjoj Jugoslaviji) smatrala iskorenjenom, nasumični slučajevi variole bili su izuzetak od pravila. Deceniju pre nego što je zaraza buknula u SFRJ, jedan jedini slučaj podigao je na noge institucije u Nemačkoj.

Na njega su se s proleća 1972. ugledali i ovdašnji lekari. Da bi preduhitrili virus, Nemci su, naime, potpuno ispraznili jednu školu. Bolesnika su smestili na drugi sprat, prvi beše namenjen „sumnjivim“ pacijentima, a u prizemlju su stacionirani lekari i medicinske sestre. Beograd je ovom prilikom doslovno prepisao nemački model, odabravši u te svrhe jedan motel na Avali.

Tako je do početka aprila u prestonici bilo već 8 karantina – 4 u bolničkim ustanovama, i još toliko u posebno adaptiranim hotelima i motelima. Pokazalo se i da karantini poput sportskih hala i kasarni nisu dolazili u obzir. Lekari su za to imali dobrih razloga: iako se u njih moglo smestiti na desetine ljudi, bilo je dovoljno da virus „zakači“ samo jednog. Time bi i ostali bili osuđeni na karantin, sve dok i poslednji među njima ne ozdravi. Sem toga, u širenju velikih boginja nije bilo pauze – sigurnije je bilo da bolesnici borave makar u dvokrevetnim sobama.

Svedočilo se i da su karantini bili čuvani „poput tvrđava“. Uprkos tome, pa i činjenici da su upravo lekari stajali na prvoj liniji fronta, ni u jednom trenutku među njima nisu zavladali panika i strah. U motelu podno Avale gde je karantin besprekorno funckionisao, našlo se vremena i za razbibrigu. Lekari i sestre bi u trenucima predaha seli na po partiju šaha, a sa mlađim pacijentima su katkad zaigrali fudbal. Sem toga, ni vesti koje su stizale do građana nisu buktale poput požara. Neveliki broj medijskih kanala, u vremenu kada TV prijemnike nije imala ni svaka kuća, značio je da je prostora valjalo štedeti za korisne i proverene informacije.