Po završetku Prvog svetskog rata Beograd se razvijao velikom brzinom dobijajući crte prave evropske prestonice. Broj stanovnika se rapidno povećavao, pa je gradski prevoz bio jedna od blistavih zvezda koji su srpsku prestonicu ponele ka napretku. Ovaj projekat nije bio jeftin, a kako su mnogi želeli da uštede koji dinar vozeći se kao "slepi putnici", gradski budžet je trpeo gubitke. Tačnije, 3.400.000 dinara štete.

Sve ovo dovelo je do toga da šverceri u gradskom prevozu budu proglašeni za gradskog neprijatelja.

Dinar po dinar - prazna kasa

Časopis "Vreme" 1938. godine piše kako je cena karte 1,20 dinara, da se na svako tramvajsko sedište godišnje dolazi 6.073 putnika te da opštini tako donese 7.375 dinara godišnje.

Kako se navodi, gradska opština bi mogla da zaradi mnogo više kada bi svi putnici zapravo plaćali svoje karte.

"Nažalost, bar pet od 100 se reovno krijumčari što za opštinsku kasu pretstavlja čistu štetu od preko tri miliona dinara godišnje."

A u gradskom prevozu koji su činili tramvaji bilo je tada, kao i danas, kao u košnici.

"Kad ujutro beogradski tramvaji prebacuju glavnim arterijama grada zaposlene radnike i nameštenike na mesto rada izgleda kao da Beograđani stanuju potpuno neorganizovano, bez plana, gotovo ludo.

Ljudi sa Dorćola  voze se prema Točideru, oni sa Čukarice u Aleksandrovu ulicu itd. kao da svaki stanuje upravo u suprotnom delu grada od mesta gde je zaposlen. Tramvaji su načičkani ljudima koji visa van kola kao grozdovi pčela koje se roje. Pa ipak, u tom komešanju i jurnjavi postoji neka pravilnost, ipak se većina prebacuje sa periferije u centar koji guta kolone ljudi, usisava ih i onda ponovo izbacuje u podne ili uveče na ulicu da pojačaju puls grada.

Kroz pretrpane jutarnje tramvaje s mukom se provlače kondukteri, naplaćuju, vraćaju kusur, nadvikuju se s publikom i stalno su na oprezi. Mnogo je ljudi: penju se, silaze, promiču, iskaču, dižu i sedaju. Kondukteri se žale na jutarnji posao je je tada publike mnogo i najviše mufte putnika amatera."

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbije / "Vreme", 1938. - Gužve u gradskom prevozu stare su koliko i sam gradski prevoz u Beogradu

Ko su bili mufte putnici amateri, a ko profesionalci?

U posleratnom Beogradu mufte putnici amateri, za razliku od profesionalnih švercera, bile su osobe koje su u gradski prevoz ulazile bez izričite želje da se voze bez karte. Ne, ne bi se oni odrekli te mogućnosti, ali nisu kretale sa jasnom namerom da se vozikaju fraj, već samo gajile malu, neodređenu nadu da će sačuvati dinar u svom buđelaru.

Ono što je učinilo da naprave prestup bio je tek skup nepredviđenih okolnosti kojih je, eto, bilo na pretek. Pogotovo izjutra kada se stvori špic i hiljade ljudi stišnjeni poput šunke u gradskom prevozu klaja do svoje destinacije. U tim uslovima bilo kakva ozbiljnija kontrola putnika praktično je nemoguća, a najjače oružje gradskih vlasti bio je snažan glas konduktera koji vikom pokušava da oduzme hrabrost mufte putnicima amaterima nadajući se da će njihova savest ipak nadjačati štedljivost.

S druge strane, situacija sa profesionalnim švercerima bila je, unekoliko, drugačija. Ovo su bili ljudi koji kartu nisu hteli da plate - iz principa.

Tako "Vreme" prenosi reči jednog konduktera:

"Uđe ti on sam samcijatu kola i neće da plati. Gladaš ga kako se vozi zabadava, a on tebe kao da je zakupio ceo tramvaj. Trikova ima na stotine. Ulaze u kola kad ne gledamo, sedaju na mesta putnika koji su platili i skinuli se, sa toliko spretnosti da ih ne možeš razlikovati od onog koji se vozi od početne stanice. Drugi, opet, stanu na platformu i vešto izbegavaju direktan susret. Kada ih pritisnemo, nemaju sitnih para, zaboravili su buđelar, uzimaju karte koje su drugi putnici pikačili na kaiš, dokazuju da ste im kartu prodali na toj i toj stanici, da ste im to i tom prilikom vratili kusur, pokazuju vam taj kusur i nude vam - kad ste već toliko 'drski' - da vam još jedanput plate jer 'neće da se raspravljaju'."

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" / "Beogradske opštinske novine", 1938. - Ilustracija sa izložbe o tome kako građani treba da se ponašaju u prevozu

Kešanje o tramvaj

Tramvaje, jedina vozila ondašnjeg gradskog prevoza, mufte putnici znali su da iskoriste za besplatnu vožnju i tako što su se kačili na njih sa spoljne strane.

Na krivini, kada tramvaj uspori, švercer bi se zaletao i veštim skokom kešao o kola, tiho se rugajući kondukteru u sebi.

Preduslov za ovu akciju bilo je to da "mufte putnik" ne nosi ništa u rukama kako bi mogao da se čvrsto drži. A, trebalo je i, u slučaju potrebe, brzo uteći kada te kondukter spazi.

Ipak, ovu tehniku najčešće su koristili siromašni klinci koji su, oko podneva, nosila roditeljima ručak kroz gužvu. Ali, kako su deca bila u opasnosti, a vruća jela se prosipala pekući decu, kondukteri su znali da budu milostivi. Pustili bi decu u kola da se voze par stanica i tako ih štedeli ozbiljnih muka, a možda i batina koje bi dobili zbog prosutog jela.

Ukoliko bi kondukter bio kakav namćor pa pokušao da istera ovu dečurliju, na njega bi se sručio sav bes ostalih putnika. Svađali bi se sa njim dovikujući": "Sram vas bilo, na sirotinju ste našli da udarate".

Hteo, ne hteo, kondukter bi morao da popusti, pa se ubrzo uspostavio običaj da se ova deca voze bez karte. 

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbije / "Vreme", 1938. - Ipak ni to nije sprečilo dečurliju da nastavi da se keša na tramvaj

Fore sa mesečnim kartama 

Pogodnost putnicima koji su redovno koristili tramvaje - jedina vozila ondašnjeg gradskog prevoza, bile su mesečne karte. Tako vlasnici nisu morali da stalno kupuju pojedinačnu kartu i vode računa da li su poneli novčanik.

Svaki put kada bi kondukter obavljao kontrolu u mesečnu kartu bi upisivao svoj broj koji je nosio na kapi. Ovaj manir doveo je do toga da su putnici sa mesečnim kartama stalno kondukteru zagledali čelo. Ukoliko je nosio isti broj kao onaj koji je poslednji bio upisan u kartu, niko nije plaćao.