Zveket mačeva nikada nije bio stran Beogradu. Zapravo, srpska prestonica je mesto na kome se, kroz istoriju, verovatno sudarilo više oštrica nego li igde na svetu. Zato se istorija mačevanja u Beogradu prožima sa životom grada, smenama naroda, ratovima i mirodopskim vremenima.

Mačevima su jednako zamahivali i od njih ginuli vitezovi, ratnici, vladari i seljaci. Uprkos tome, učenje mačevanja sistematski je počelo da se razvija prilično kasno, tek u 19. veku. Do tada ova veština se prenosila sa oca na sina, a kalila u borbi.

Čelik glavu čuva

Stalne opsade, ratovi, uništavanje grada, raseljavanje i doseljavanje ljudi uzrokovali su da istorija mačevanja u Beogradu, u svom najvećem delu, vezana za vojnu veštinu. Borci su morali da nauče kako ovladati ugarsku sablju i turski jatagan ne bi li sačuvali sopstvenu glavu.

Beograd je 1284. godine po prvi put, pod kraljem Dragutinom, došao pod vlast Srbije. Ovo je period kada Srbi počinju da razvijaju, kakve takve, škole mačevanja u Beogradu. Viteško mačevanje jednoručnim mačem vrhunac će doživeti početkom XV veka. Tada dolazi do značajnih promena.

Smenjivanje turske i ugarske vlasti i dominacije u Beogradu, značilo je promenu oružja i dolazak sablje u XIV veku. U narednih dvesta godina, ovo sečivo je postalo najcenjenije među pripadnicima konjice, i izuzetno traženo oružje kome je cena stalno rasla. Inače, knez Miloš beše prvi koji je opasao sablju, a nakon njega to učiniše i braća mu Jevrem i Jovan.

Ovaj period bio je veoma značajan za istoruju mačevanja u Beogradu. Budući da su različite vrste sečiva zahtevale učenje različitih tehnika borenja.

Zapadne tehnike mačevanja učili su borci iz pešadije, dok je konjica bila podvrgnuta i drilu ugarskom ili turskom sabljom koju su često nosili vezanu za sedlo.

U isto vreme, srpsko stanovništvo imalo je velikog značaja u odbrani Beograda. Običan narod je držao do svoje tradicije i tvrdoglavo se držao viteških veština kojima su ih obučavali odabrani vitezovi i vrsni mačevaoci.

Ovakvo stanje je trajalo do Prvog srpskog ustanka kada su kubure i puške postale primarno oružje, dok su sečiva nošena o pojasu kao rezerva.

Prve prave škole mačevanja u Beogradu

Početkom i sredinom XIX veka u Beogradu počinje period blagostanja. Akumulira se kapital, rade trgovci, deca se šalju na školovanje od Petrograda do Pariza. Svet je dolazio u Beograd, pa tako i priča o mačevanju ili fehetovanju, kako se tada govorilo.

Pod evropskim vetrom koji je zapahivao prestonicu, u Beogradu 1843. godine otvara se prva privatna škola mačevanja. Osnivač beše Jovan Ninić, a u listu "Srpske novine", 17. novembra te godine biva objavljena prva sportska vestu u Srbiji:

"G. Načelnik Kontrole praviteljstvenih računa Jovan Ninić iz rodoljublja svojega primio se ovde u Beogradu plaćati i već plaća jednog učitelja mačevanja, koji siromašne i dobre mladiće u borenju (fechten) priprema i obučava", glasila je vest.

Škola se nalazila na mestu gde danas stoji Srpska akademija nauka i umetnosti, a jedan od njenih polaznika bio je poznati književnik Sima Milutinović Sarajlija.

Mačevanje je probudilo veliko interesovanje omladine pa je 1845. osnovan "Dušanov polk" koji su na noge postavili učenici Beogradske gimnazije Milovan Janković, Jevrem Grujić, Miloš Petrović, Petar Protić i još desetak njihovih drugova.

Polaznici škole će, nekoliko decenija kasnije preneti svoju ljubav i na Licej u kome će se mnogi učenici zaljubiti u mačevanje i: "Jurati mole da im se dozvoli sablje nositi", kako su vlasti liceja pisale. Đaci su protestvovali što im se "Učilišnim zakonom za slušanje nauka u Liceju knjaževstva srpskog (od 31. marta 1851. godine) zabranjuje da drže oružje u kvartiru, da nose štapove, da se udaljuju iz Beograda i idu u lov".

Studenti su tražili da se ovaj zakon ukine jer je njime "Liceum pred drugim zavodima ponižen... da su i do sada imali oružje a da ga nisu zloupotrebljavali, i da običaj nalaže da od očeva primljeno oružje verno čuvaju; da im štapovi ništa ne smetaju da uče lekcije, jer štap ne može učiniti čoveka nevaljalim ili nepoštenim...".

Kako bi isterali svoje, studenti su odlučili da "neće ići na predavanja dok se zakon ne izmeni".

(Kada spominju štapove, studenti su mislili na popularne bordon drvene štapove u kojima se nalazilo sakriven mač.)

Foto: Wikipedia  / Mihailo Grbić - Stevan Todorović, Prvo srpsko gimnastičarsko društvo, 1858-59. (Narodni muzej, Beograd)

Druga privatna škola mačevanja bila je delo pesnika Đorđa Markovića Kodera. Osnovana je 1843. kod crkve Svetog Marka. Ovde su vežbali studenti Liceja, ali i pitomci Vojne akademije.

Velika pomama za mačevanjem privukla je čak i instruktore iz inostranstva. Tako prvu privatnu školu mačevanja u Brankovoj ulici, 1851. godine, otvara Karl Vilmes iz Holandije.

U Beogradu je bilo još mačevalačkih škola u kojima su mladi učili borenje. Bile su organizovane po uzoru na vojsku, a svoj procvat su doživele u periodu od 1850. – 1865. Ovde su se đaci skupljali posle časova, a zatim se upuštali u vojnički dril i vežbali koristeći drvene puške i mačeve. Međutim, tačka na sve je stavljena 5. januara 1883. donošenjem Školskog zakona. Njime je svim učenicima zabranjeno da drže govore na javnim skupovima ili da se priključuju ili udružuju u bilo koje organizacije i zborove.

Jedna od najznačajnijih škola mačevanja nastala je 1857. godine, a pokrenuo ju je Stevan Todorović. Iako je bilo kratkog veka, Prvo srpsko društvo za gimnastiku i borenje okupila je brojne viđenije ljude toga vremena poput diplomate Čedomilja Mijatovića i političara Andre Nikolića.

Škola je zabranjena nakon što su se roditelji učenika žalili da on "zavodi takvu igru u kojoj deca mogu slomiti noge i ruke".

Grafika: Wikipedia / Snake bgd - Grb društva za gimnastiku i borenje "Srpski mač"

Mačevanje u 20. veku

Osnove modernom sportskom mačevanju u Beogradu postavio je Belgijanac Šarl Duše, profesionalni učitelj mačevanja koji dolazi u Srbiju 1891. na poziv Milana Obrenovića.

Počeo je kao profesor na Vojnoj akademiji i u Višem ženskom zavodu, ali je ubrzo otvorio svoju školu 1897. godine. Iste godine osnovano je i Prvo mačevalačko društo u Kraljevini Sribiji. Dogovor je napravljen u kafani Nezavisna Srbija, na čijem se mestu danas nalazi hotel Moskva.

Na početku XX veka građansko i dvorsko mačevanje bilo je u punom zamahu, a prvi koji su mačevanjem bili opčinjeni behu prinčevei Đorđe i Aleksandar Karađorđević. O ovome Đorđe piše u svojoj knjizi "Istina o mom životu":

"Otac nam je već odavno uzeo učitelja za mačevanja, profesora Šarla Dusea, koji predaje mačevanje pitomcima Vojne Akademije. Po sporazumu sa ocem dolazi dva puta nedeljno u dvor da uči Aleksandra i mene. Nabavljena nam je specijalna oprema i moj brat i ja se sa zadovoljstvom mačujemo.

Nije to uvek samo vežba i igra. Kada smo ljuti jedan na drugog, navaljujemo jače. Naš profesor, Belgijanac, tumači ove naše ispade napretkom u učenju i iskreno se raduje. Posle onoga susreta u Dvoru, na dan Aleksandrovog šesnaestog rođendana, kada me je Aleksandar onako uvredio u prisustvu kapetana Živkovića, Aleksandar i ja, tako smo silovito navaljivali jedan na drugoga da je naš učitelj bio ushićen. „Bravo, bravo" uzvikivao je dok se spretno uklanjao da nam ne smeta. „Odlično, odlično", kako samo napredujete, reklo bi se da prisustvujem pravom mačevanju profesionalaca.

Profesor je zadovoljan našim mačevanjem, a zadovoljni smo i mi. Časovi mačevanja daju nam priliku da iskalimo svoj bes...", zaključuje Đorđe.

Foto: Sokolski glasnik. Savez Sokola Kraljevine Jugoslavije, 01.12.1933. - Mačevanje je bilo sastavni deo obuke u Sokolskom savezu 

Po završetku Prvog svetskog rata nastao je period obnove pa je i mačevanje dobilo svoju renesansu. Za ovo su zaslužni Jevreji koji su u dvorištu "Jevrejske opštine" pokrenuli školu mačevanja oko 1921. godine, kao i Rusi, izbeglice koji su osnovali akademije i organizovali takmičarske borbe. Posebno važnu ulogu imao je knez Ivan Vladimirović Maksutov. Ovaj mačevalac sa Olimpijade u Stokholmu 1912. godine, svoju školu u Beogradu otvara 1925. i uporno radi na popularizaciji mačevalačke veštine.

Za istoriju mačevanja u Beogradu od posebnog je značaja 1938. godina. Naime, tada je inžinjerski pukovnik Dušan Gložanski, za Vojnu akademiju, sastavio prvi štampani udžbenik o mačevanju na srpskom jeziku pod nazivom "Borenje sabljom i rapirom".

Iste godine nastaje Jugoslovenski mačevalački klub po imenu Lucijen Godin. Na čelu se nalazio Rene Klod iz Francuske. Rene će, nakon Drugog svetskog rata, biti na mestu tahničkog savetnika ambasade Francuske, a 1948. postati i profesor mačevanja na Državnom institutu za fizičku kulturu i u klubu Crvena zvezda.

U narednim godinama mačevanje je postalo sport. Međutim, kao skupa aktivnost, prinuđeno je da se "šlepa" uz masovnije i popularnije sportove i postaje sporedna stvar.

U novije vreme mačevanje je, može se reći, prestalo da bude veština potrebna zarad preživljavanja i postalo veština kojom se disciplinuju i telo i duh.