Od kada je sveta i veka ljudi su patili od fizičkih, ali i od psihičkih bolesti. Mnogi su pokušavali da im nađu uzrok i lek... Često su metode bile izrazito surove i nečovečne. A kako je to sve izgledalo u Beogradu i Srbiji? Da li smo se pomerili od zapuštene Doktorove kule koja sablasno stoji u krugu Kliničkog centra i, ako jesmo, kuda i na koji način?

Prvi pacijent Doma za s uma sišavše

Ova institucija otvorena je u drugoj polovini avgusta 1861. godine. Već 26. dana tog meseca u nju je dovedena Kata –  udovica Nikole Đermanovića iz Loznice. Tamo je bila u zatvoru jer se, posle suprugove smrti, odala alkoholu i nemoralnom životu. U jednom trenutku, iz puške je ranila nekog čoveka zbog čega je bila uhapšena. Okružni sud dodelio joj je kaznu od nekoliko godina ranije i 50 kamdžija (udaraca bičem) pride. Kažu da je Kata, kada je čula za telesnu kaznu, od straha potpuno izgubila razum. Žena je tada bila prebačena u Dom. U to vreme, sud je određivao ko je „normalan“, a ko ne te je sud odlučio da Kati nije ništa i tražio da se ona vrati u zatvor na izdržavanje primarno dodeljene kazne. Njoj to, svakako, nije padalo na pamet te je visprena Kata ugrabila trenutak nepažnje osoblja i šmugnula iz Doma za s uma sišavše. Posle toga, niko više nije čuo ikakvih vesti o njoj.

Prema statističkim podacima, u periodu od 1861. – 1890. godine, najviše obolelih muškaraca bilo je iz kategorije seljaka (od 713 obolelih čak 259 njih bili su iz ove kategorije). Sledeći kojima je naviše stradalo mentalno zdravlje bili su činovnici i zvaničnici (njih 55). Najmanje ugrožena zanimanja bila su advokat i glumac sa po jednim obolelim.

I kad su u pitanju žene, situacija je slična. Čak 147 njih spadalo je u kategoriju seljaka. Mnogo praznih mesta i potom činovničke žene kao naredna kategorija ugroženih. Psihički su najmanje obolevale popadije i babice (po jedna). 

A ko je vodio Dom?

U početku psihijatri u Srbiji nisu postojali. Ono malo lekara kojih je bilo u našoj zemljii, nije imalo iskustva u lečenju ovakvih pacijenata, jer se, do tada, o duševnom zdravlju, jednostavno, nije vodilo računa. Najednom, kada je osvetljen i ovaj deo naših života, a koji je izuzetno važan, trebalo je naći rešenje i dovesti adekvatnog doktora u Dom. Prvi izbor pao je na dr Florijana Birga koji je bio fizikus beogradskog okruga. Ministarstvo unutrašnjih poslova naredilo je da on preuzme dužnost upravitelja prve srpske psihijatrijske bolnice. Iako potpuno nespreman za ovaj poziv i bez ikakvog znanja o duševnim bolestima, dr Birg se latio ovog teškog poziva. Vredan i uporan, dane je provodio upravljajući bolnicom, a noći u učenju ove oblasti. Oko bolesnika se izrazito mnogo trudio i do uveče boravio u bolnici kako je ne bi ostavljao bez adekvatnog nadzora.

Sledeći koji je postavljen na mesto upravnika bio je dr Vasa Todorović, koji je prethodno vršio dužnost upravnika karantina. I on se teško snalazio na novom radnom mestu, ali je ubrzo uvideo važnost stalnog nadzora te je gotovo odmah naredio da lekarski pomoćnik i ekonom moraju naizmenično da dežuraju svake druge noći.

Doktor Janković bio je sledeći koji je bio izabran za ovaj položaj. Međutim, kako je bilo jasno da bez adekvatne edukacije nema ništa od uspešnog vođenja psihijatrije, dr Mladen Janković je poslat u Nemačku kako bi se podučio ovom izazovu. Nakon tri meseca upoznavanja sa psihijatrijom i vođenjem ustanove tog tipa, dr Janković se vratio spreman za zahtevan zadatak. Odmah je ukinuo sva nasilna sredstva za „lečenje“, „negu“ i kontrolu bolesnika, a koja su do tada obilato zloupotrebljavana. Još prvog dana je kamdžiju (vrsta biča), koja se redovno upotrebljavala u „terapijske“ svrhe, penzionisao na tavanu. Jedino je ostavio košulju koja se vezivala i ona se upotrebljavala isključivo u najtežim situacijama, kada je obolela osoba predstavljala pretnju za sebe ili okolinu.

Doktor Janković proveo je 16 godina kao upravnik Doma za s uma sišavše i svi su ga poštovali i voleli – i bolesni i osoblje. 

Od Doma za s uma sišavše do današnjih psihijatrijskih klinika

Dvadeset godina posle otvaranja, Dom za s uma sišavše prerasta u Bolnicu za duševne bolesti. U njoj se 1923. osniva Psihijatrijska klinika koja će naročito postradati tokom Drugog svetskog rata. Veliki broj pacijenata, loša higijena, malo lekara i medicinskih sestara uticali su na kvalitet rada ove ustanove. Nažalost, tek sredinom 20. veka uslovi u srpskim psihijatrijskim klinikama počinju da se poboljšavaju. Košulje koje se „kopčaju na leđima“ gotovo se više ne upotrebljavaju, pacijenti više ne ostaju da leže u bolnici po nekoliko godina već po nekoliko meseci, uvodi se radna terapija, vodi se računa o unutrašnjosti bolnica kao bitnom faktoru i za pacijente i za osoblje, polako počinje i razvoj farmakoterapije koji donosi znatno olakšanje ovim pacijentima.

Ova bolnica, odnosno Dom, još nekoliko puta promeniće naziv od kojih je poslednju Institut za neuropsihijatrijske bolesti „Dr Laza Lazarević“. U bolničkom krugu nalazi se i Klinika za psihijatriju Kliničkog centra Srbije, kao i dnevna bolnica i dispanzer ispred Doktorove kule kojom smo i započeli ovu priču. 

Psihijatrija u Beogradu i Srbiji danas

U Beogradu se danas nalazi nekoliko bolnica koje leče osobe sa psihičkim smetnjama. I dok Doktorova kula sablasno stoji u dvorištu dispanzera za mentalno zdravlje (čija unutrašnjost ne može prijati nikome jer deluje izuzetno sablasno, neodržavano, zapušteno – jednom rečju strahotno) neke od psihijatrijskih bolnica su svoje uslove znatno poboljšale, dok se druge još muče sa problemima koji su morali biti davno prevaziđeni. U razgovorima sa osobama koje su, zbog psihičkih smetnji, bile primorane da borave u stacionaru srpskih psihijatrijskih bolnica, većina nije bila zadovoljna mnogim stvarima kao što je higijena, sobama koje su oštećene, nameštajem, ponašanjem osoblja i tako dalje. Neki od njih su, ne toliko davno, dakle pre samo desetak godina, pored svog unutarnjeg pakla koji ove bolesti nose, posvedočili užasnom stanju u stacionarima psihijatrijskih klinika. Nedostatak vrata na toaletima, vaške, nemanje uslova za održavanje lične higijene, kupanja šmrkom, loša hrana, vezivanja iako za time nije bilo potrebe (kod osoba koje nisu agresivne i koje su se same prijavile na lečenje), kažnjavanje, preterana sedacija... Lista užasa koje su neki od ovih ljudi doživeli samo se niže. Naravno, nije sve samo crno. Neke od bolnica imaju bolje uslove, neke lošije. Dnevne bolnice (period koji sledi posle „ležanja“, a pre potpunog povratka u primarnu životnu sredinu) su jedna druga priča. Tamo se uče mnoge korisne stvari kao što su socijalne veštine, slika se, zabavlja igranjem zanimljive geografije, negde se uči i kuvanje, imaju često dramsku i literarnu sekciju...

Svakako, pomerili smo se sa tačke u kojoj se psihički bolesne osobe drže vezane u mračnim podrumskim ćelijama, ali je sve to daleko od nekih idealnih uslova u kojima ova osetljiva kategorija treba da boravi kako bi se oporavila. Neke od klinika za psihijatriju su znatno poboljšale uslove za pacijente i trude se da im omoguće savremene metode lečenja i neophodnu terapiju.

 

Nažalost, osobe koje boluju od psihijatrijskih dijagnoza u Srbiji su još uvek stigmatizovane. Teško dobijaju posao, nalaze partnera i prijatelje, uvek su pod nekom lupom kao da su sami odgovorni za svoju bolest. A nisu. Vreme je da u 21. veku počnemo drugačije da razmišljamo jer niko od nas ne bi voleo da se nađe ni u situaciji kompletnog unutarnjeg užasa (kako, zapravo, izgleda kada je neko bolestan), a ni da dodatno bude smešten u neuslove i da ga okolina odbacuje.