Od kada je sveta i veka ljudi su patili od fizičkih, ali i od psihičkih bolesti. Mnogi su pokušavali da im nađu uzrok i lek... Često su metode bile izrazito surove i nečovečne. A kako je to sve izgledalo u Beogradu i Srbiji? Da li smo se pomerili od zapuštene Doktorove kule koja sablasno stoji u krugu Kliničkog centra i, ako jesmo, kuda i na koji način?

Od Hipokrata do Prozaka

Da bismo mogli da sagledamo ovu izuzetno važnu, a, nažalost, mnogima neprijatnu temu, moramo zaviriti u tamni vilajet istorije.

Još je Hipokrat (460 god. pre Hrista) postavio teoriju da je mozak osnovno mesto psihičkih bolesti. Posle njega, Galen je razradio ovu teoriju  nadogradivši je hipotezom da u mozgu postoji jedna racionalna duša, ali da, pored nje, čovek poseduje i jednu nerazumnu koja se nalazi negde u utrobi.

Nažalost, posle ovog velikog lekara, doktori koji su potom praktikovali medicinu, nažalost, nisu nastavili da razvijaju ovu teoriju. Primat polako počinje da preuzima religiozno osećanje kojem se pripisuje dosta bolesti, a pogotovo psihičke. Demoni i Božija kazna odgovor su na sve duševne tegobe. Želeći da sklone obolele sa ulica, smeštali su ih u institucije u kojima su vladali vrlo nehumani uslovi. Često su bili vezivani lancima, spavali su na malo slame bačene na pod i svetlost im je bila ograničena. Redovno su bili fizički maltretirani i tučeni kako „bi se đavo isterao iz njih“. Čak bi ih upravitelji, ili neko drugi od osoblja, za nekoliko novčića, prikazivali „normalnima“ kao da su deo cirkuske ponude. Rešetke na prozorima nisu bile tu da bi zaštitile obolelog, već osobu željnu voajerisanja teškog bolesnika. Tek je u 17. veku došlo do nekog pomaka kada je francuski psihijatar Guillame de Baillou psihičke poremećaje počeo da posmatra poput Galena i Hipokrata – kao problem koji se nalazi u mozgu. Francuski lekar Pinel prvi je počeo da radi na spasavanju duševno bolesnih ljudi od poludelih „lekara“ koji su ih do tada lečili i koji su dirigovali najsurovije uslove koje su vladale u psihijatrijskim bolnicama. Pinel počinje da uvodi humani pristup obolelima i da se oni smeštaju  u bolnice posebno dizajnirane za ovakve bolesnike.

Danas je psihijatrija mnogo napredovala, primarno u vidu uslova u kojima se ljudi više ne drže okovani po podrumima, uvođenjem i razvojem farmakoterapije. Danas se veliki broj bolesti koje, kada su aktivne, pacijentu mogu remetiti svakodnevno funkcionisanje, a neka stanja ga mogu koštati i života, mogu lečiti i držati pod kontrolom, tako da pacijent može da vodi manje-više normalan i kvalitetan život.

A kako su se u Srbiji tretirali psihijatrijski bolesnici

Nažalost, briga o osobama koje su imale duševnih poteškoća poslednja je ušla u domen interesovanja lekara u Srbiji. Dok se to nije desilo, oni bi često bili držani po kućama, kretanje bi im bilo ograničeno (ako ne i ukinuto) i često bi ih skrivali kao neku veliku sramotu. U najvećem broju slučajeva, porodica obolelog verovala je da ih je Bog obeležio tom tragedijom jer nisu bili dobri ljudi i da će svet misliti da je Gospodnjim prstom ukleto sve što je iz te kuće. Neke je porodica puštala da se slobodno kreću. Oni bi skitali, po lokalnoj ili, čak po udaljenim varošima, prosili i šegačili se sa seoskom dečurlijom. Oni koji su bili agresivni bili bi u zatvoru, ili držani po zaboravljenim kucima okružnih bolnica.

Pored toga, manastiri su imali jedan vid organizovane brige o teškim bolesnicima, neizlečivima, pa i onima koji pate od duševnih tegoba. Prvobitno je ovakva ustanova podignuta u Hilandaru, potom i u manastiru Studenica. Hilandarski medicinski kodeks ukazuje na to da se, u to vreme, nije razvijala samo duhovna medicina već naučno potkrepljena (ili kako se danas zove – evidence based medicine). Bogatiji bi davali bolesne u manastire kako bi bili daleko od očiju sveta, a i tako bi bili sigurni da imaju dobru negu.

Knez Mihailo je, 3. marta 1861. godine, uvidevši važnost lečenja ove kategorije bolesnika, potpisao zakon o „Ustrojeniju doma za s’ uma sišavše“. I tako je počela priča o Doktorovoj kuli.

Doktorova kula – prva psihijatrijska ustanova u Kneževini Srbiji i u Beogradu

Odmah iste godine po izdavanju kneževog zakona osnovan je „Dom za s uma sišavše“ koji se nalazio u Doktorovoj kuli. Ovo zdanje, zapravo je izgradio doktor Vito Romina koji je bio jedan od prvih lekara u Srbiji. Nešto docnije, njegova porodica nije mogla sama da se brine o ovoj ustanovi te ona prelazi u ruke kneza Mihaila koji odlučuje da će se u njoj lečiti neuropsihijatrijski bolesnici i da će se tu zbrinjavati socijalni slučajevi. Dvadesetak godina ovaj koncept nekako je funkcionisao, a onda je ova ustanova, usled novog Zakona o uređenju sanitetske struke i čuvanju narodnog zdravlja“ Kneževine Srbije, preimenovana u Bolnicu za duševne bolesti. Njenu tradiciju i funkciju danas nastavlja Specijalna bolnica za neuropsihijatrijske bolesti „Dr Laza Lazarević“.

Dom za s uma sišavše bio je napravljen da u njemu može boraviti tek 25 obolelih. Već od samog početka ova bolnica bila je prepunjena i javila se potreba za drastičnim proširenjem kapaciteta. U ovom tipu ustanove nisu bile važne samo sobe u koje se može smestiti što veći broj kreveta (a samim tim i pacijenata), već su zahtevale i druge, pomoćne, prostorije kao što su različite radionice, trpezarija, sobe za konverzaciju i drugo. U jednom trenutku postalo je važnije samo smestiti bolesnike i sumanute ljude ukloniti iz društva. Sa druge strane, javio se problem neodvajanja muškaraca i žena te je neretko dolazilo do izuzetno neprijatnih situacija. Pored toga, lekar nije živeo u ovom zdanju kako bi mu pacijenti stalno bili „na oku“ već je boravio na drugom mestu, a bolnicu posećivao izjutra, propisao terapiju, potom bi potpisao jelovnik i odlazio. Moć u bolnici imao je ekonom koji je tamo bio stalno, ali i bolničari koji su često bili veoma loši ljudi i zloupotrebljavali svoj položaj. Nemirne pacijente noću bi vezivali, a ostale zaključavali po mračnim sobama. Potom bi odlazili u kafane gde bi bančili do zore.