Svi vi što maštate o sreći, vas vodi put u dalek grad

I niste prvi niti treći, o njoj mašta svak!

Sa karakterističnim dugim i izražajnim "r" pevao je tenor Milan Timotić, za prijatelje - Bata. S obzirom da je od njegove smrti prošlo skoro 30 godina, a od rođenja više od veka, sva je verovatnoća da u glavi nemate lice koje biste povezali sa ovim imenom. Ako vam kažemo da ste ga sreli gledajući antologijski film "Maratonci trče počasni krug", možda ćete se setiti scene u kojoj Đenka porodici priređuje nesvakidašnju predstavu - pušta im film putem projektora, i to film sa zvukom. Setićete se ozarenog lica mlađanog Bogdana Diklića, dirnute i rezignirane Seke Sablić, a onda možda i lika pevača na platnu. O njemu danas govorimo.

Video: "Priča jednog dana" - Film u kome se pojavljuje čuvena pesma Milana Timotića

Milan Timotić rođen je 1908. u Banovom polju, a počeo je da peva nedugo zatim. Međutim, razboleo se i dugo bolovao od šarlaha zbog čega su se roditelji plašili da će ostati nem - ne samo da nije pevao, dečak mesecima nije mogao ni da govori. To se srećom nije desilo, te Milan uspeva da nauči da svira harmoniku i gitaru, okupljajući grupu talentovanih drugara sa kojima muzicira na kućnim proslavama (i po kojoj sahrani). Završava gimnaziju u Šapcu i konačno dolazi u glavni grad gde se zapošljava kao opštinski službenik.

U međuvremenu, uspeo je da upiše (i završi) Pravni fakultet Beogradskog univerziteta. Po nekim izvorima, položio je i pravosudni ispit i postao advokat. Međutim, advokatura nikada nije postala njegov pravi poziv. U studentskim danima i nakon njih, koliko mu je vojni rok to dozvolio, Milan je uspeo da se izbori za veoma ozbiljno mesto jednog od najpopularnijih pevača u Kraljevini Jugoslaviji. Iako njegov glas nije bio školovan, postao je i neko vreme bio prvi glas Kraljevske opere. Van toga pevao je pretežno narodne pesme, sevdalinke i tek rođene, popularne i perspektivne šlagere. Zbog toga je bio čest gost u radijskim emisijama, a 1927. godine mu je ponuđen ugovor od beogradske izdavačke kuće Odeon, za koju izdaje svoju prvu ploču. Nižu se hitovi: "Služim cara", "Adio Mare", "Kad mi pišeš mila mati", "Cigansko sam dete"...

Foto: Wikipedia

Bečki tenor, osuđenik na smrt

Milana je rat uhvatio u Bijeljini, gde je služio vojni rok. Ubrzo se i oženio devojkom po imenu Milena Vuković, a kako se par, uslovno rečeno, "skrivao od rata", Kraljevina je Milana, poput mnogih njemu sličnih, osudila na smrt. Slede teške godine njegovog života - razvodi se od svoje supruge i nekako uspeva da pobegne iz zemlje, u koju se nikada više neće vratiti.

Foto: Vreme, 4. januar 1939.

Lepa strana ove priče je prijem koji je Milana sačekao u Beču. Tamošnja publika, ali i muzička kritika, je bila oduševljena i karijera nekadašnjeg člana Kraljevske opere kreće vrtolgavo uzlaznom putanjom. Njegovi koncerti su bili dubke puni, a Milanovo ime se učestalo pojavljuje i u bečkoj štampi. Par godina kasnije Timotić prvi put prelazi okean i odlazi u Njujork, nakon čega se trajno nastanjuje u Čikagu gde gradi blistavu umetničku karijeru.

Sačuvana su pisma koja je Milan slao svojoj majci, kojoj je redovno slao novac i održavao sa njom kontakt iako je, kako mi danas znamo, više nikada neće videti. Međutim, sreća pristiže u obliku žene po imenu Džoan Kornel, mlade pijanistkinje sa kojom je Timotić uspešno nastupao širom Amerike. Ona će 1961. postati njegova supruga, a par će ostati srećno zaljubljen sve do Milanove smrti 1988. godine. Prošlo je pola godine od tužnog događaja dok Džoan nije javila vesti suprugovoj domovini, u koju nikada nije mogao da se vrati.