Da u periodu između dva rata sa zakon nije bilo nikakve šale i da se zbog najmanje sitnice moglo otići na robiju, potvrđuje priča beogradskog kelnera koji je na svoja pleća navukao bluzu pešadinskog potporučnika i stao pred fotografski objektiv, te usled te neslane šale dospeo za optuženičku klupu i suočio se sa životom iza rešetaka kao posledicom toga.

"Oficir" i kelner

Poreklom iz ravnice, malog mesta sa severa zemlje, Lajoš Lokner je u Beogradu zarađivao koru hleba kao kelner u prestižnom hotelu Moskva. U želji da ovekoveči taj trenutak i pohvali se porodici i bližnjima kako se ostvario u velegradu, ugostiteljski radnik se zaputio u mesni studio radi svečanog fotografisanja. Na vratima atelja Lončarević dočekao ga je glavom i bradom ponosni vlasnik i glavni fotograf g. Lončarević.

Kako nije mogao da se smesti na stolici, ne naviknut na štimung, migoljio se ispred objekta foto-aparata poput ribe na suvom. Ne uspevavši nikako da zauzme prigodnu pozu, unezveren krajičkom oka spazio je vojničku uniformu u kutu radnje. Dozivala ga je k sebi kao zavodljiiva sirena moreplovca.

Upitavši otkud tu odora, gazda mu je obrazložio da služi kao rekvizit za slikanje. Iako mu je isprva zamisao bila više nego primamljiva, odmah se lecnuo od pomisli da bi mogao da nagrabusi zbog toga. Slatkorečivi fotograf ga je uverao da ne bere brigu, da je to i te kako dopušteno. Odenuvši oficirsku bluzu, uspenjao se uz vojne lestvice sve do čina pešadinskog potporučnika. Na prvi pogled ta uniforma kao da je zbilja posedovala nekakvu skrivenu moć, jer je Lajoš smesta izašao na crtu foto-aparatu, prštajući od samouverenosti poput nekog strip junaka.

Bez dana vojnog staža

Ceh za šest oficirskih slika je bio 20 dinara, koji je “potporučnik” sa konobarskom pozadinom rado izmirio. Sa poletnim korakom ustremio se do prve pošte kako bi što pre poslao veličanstvene slike porodici. No, komanda Beograda je za to saznala, te po kratkom postupku istražila da li je dotični službeno lice ili ne. Istraga je odmah pokazala da Lajoš Lokner ne samo da nije oficir u rezervi, nego nije odslužio nijedan bogovetan dan vojske niti je okusio vojničku splačinu u kantini.

Komanda nije to olako shvatala, pa je brže-bolje optužila kelnera Sreskom sudu za nedelo iz neumoljivog člana 132 t. 2 krivičnog zakonika, koji je jasno glasio: Kazniće se zatvorom do godinu dana ili novčano do hiljadu dinara ko nosi znake državnog službenika iako to nije. Istovremeno, nije progledano kroz prste ni autoru fotografija, g. Lončarević, koji je isto dobio poziv da se pojavi pred sudom. 

Pred lice pravde

Izbezumljen, jadni konobar nije znao šta ga je snašlo. Nešto što trebalo da bude nevina pošalica dovelo je do toga da bude izveden pred lice pravde i bude suočen sa oštrom kaznom. Nakon izdiktiranih generalija, usledilo je ispitivanje:

Što ste se slikali u oficirskoj bluzi? -Fotograf mi je predložio. Ja sam mu rekao da nisam ni vojsku služio, a on kaže: “More to ništa ne smeta.” -Koliko ste komada slika uzeli? -Šest. Četiri sam poslao rodbini, a dve zadržao za sebe.

S obzirom da drugooptuženi nije našao za shodno da počasti sud svojim prisustvom, te potvrdi ili opovrgne reči konobara iz hotela Moskve, pretres je bio prekinut i odgođen za nedelju dana kako bi policijska vlast imala vremena da sprovede fotografa pred predsedavajućim.

Sedam kasnije nastavljen je pretres po tužbi komande Beograda zbog zloupotrebe oficirske uniforme. Lajoš Lokner je ostao pri svoj izjavi, pa se prešlo na iskaz optuženog Lončarevića. Kad mu je sudija izdeklamovao optužnicu, okrivljeni je odlučno uzvratio: Krivim se ne osećam. Ja uopšte uniforme nemam.

Naprečac se umešao prvooptuženi, prekorivši ga da laže. U naredni minutima nastavljeno je ispitivanje uz povremene upadice i međusobno svaljivanje krivice. Na kraju suočavanja niko se nije dao odvratiti od prvobitnih iskaza.

Izuzetak (ne) potvrđuje pravilo

U moru oprečnih izjava, sud je smatrao da okrivljeni nisu počinili krivično delo i oslobodio ih optužnice. Pozivajući se na gorepomenuti član, ustanovljeno je da radnja nošenja nije bila trajna i da se lice nije izdavalo za drugo.

Takođe, da sud nije prisvojio ovo stanovište, nametalo se pitanje koliko bi “marinskih oficira” i “mladih potporučnika” zaselo za optuženičku klupu i čije bi sve živote zagorčali.