Još se beogradski vazduh nije ni usijao od talasa Radio Beograda, a novopečena stanica naišla je na neprijatelj koji je vrebao iza svakog ugla. Naoružani malenim radio aparatima, često kućne izrade i slušalicama, beogradski radio-amateri presretali su tanane zvuke radio-stanice i besplatno slušali program. Danas jedan tako nevin hobi u ona vremena bio je pravi prekršaj za koji je kazna bila vrtoglavo visoka. 

Kratka i burna predistorija Radio Beograda

Prva radio-stanica u Beogradu počela je sa radom još sredinom septembra 1924. godine. Naime, zajedničkim zalaganjem Ministarstva pošta i telegrafa i pariske kompanije TESAFI izgrađen je radio-telegrafski centar u Rakovici još 1922. godine, ali je sa probnim radom počeo tek dve godine kasnije.

Program se emitovao iz studija u Knez Mihailovoj 42 u zgradi Prve hrvatske štedionice, današnjem Muzeju Zepter. Odatle je signal prenošen u stanicu Beograd-Rakovica i emotivan na teritoriji čitave Kraljevine SHS. Zanimljivo je da je program ličio na program savremenih radio-stanica – red muzike, red dnevnih informacija iz zemlje i sveta, red berzanskih izveštaja.

Nažalost, ovaj prvi pokušaj, koji je Beograd upisao u red prvih gradova sa lokalnom radio-stanicom završio se brzo i neslavno. Zbog nedovoljnog broja pretplatnika radio je ugašen već 1. jula 1926. godine. 

Mada je na prvu loptu izgledalo da će radio novotarija ostati stvar želje, sudbina je još jednom razuverila i one najskeptičnije. Tri godine kasnije, 24. marta 1929, posle nekoliko meseci probnog rada, sa radom počinje Radio Beograd. 

Za razliku od prvog pokušaja, ovaj put se daleko ozbiljnije pristupilo. Osnivači beogradske radio-stanice bili su Markonijevo durštvo u Londonu koje je i obezbedilo najveći deo kapitala. Takođe, umesto sobička, nova radio-stanica dobila je čak tri studija koji su se nalazili u Palati SANU. I ne samo to, na krovu zgrade postavljeni su jaki antenski stubovi sa kojih je na talasnoj dužini 455 metara emitovan radio-program. 

Čast da otvori emitovanje nove radio-stanice pripala je Jeleni Bibliji koja je svojim magičnim glasom izgovorila čuveno: “Halo, halo, ovde Radio Beograd na talasnoj dužini od 455 metara. Molimo sve koji nas čuju da nas obaveste o načinu prijema, jačini glasa i modulaciji"

Ko pretplatu ne plati… biće odrukan

I taman što se program Radio Beograda zaorio gradom, počeli su i prvi problem. U to vreme stanice su se mahom izdržavale od radio-pretplate koju su plaćali vlasnici radio-aparata. Može se reći da je slušanje vodostaja, dnevnih vest i koncerata bio prilično skup hobi. U zavisnosti od vrste i proizvođača, cene prijemnika su se kretale od nekoliko stotina do nekoliko hiljada dinara, što je prilična para u ono vreme. Naime, novine su koštale 1 dinar, a kilogram brašna 3,5 dinara, kilogram svinjetine (najskupljeg mesa od svih u ponudi) 22 dinara, a plate se u državnoj službi kretale od 800 do 3000 dinara mesečno. 

Na to treba dodati i činjenicu da je tromesečna pretplata na Radio Beograd iznosila 75 dinara, odnosno 300 dinara godišnje i biće vam jasno zašto se među ondašnjim Beograđanima vrlo brzo razvila potreba da “ispod žita” slušaju radio-program. I to često na sklepanim uređajima čija je šema, verovali ili ne, izlazila u samo glasilu beogradskog radija. 

Zato i ne čudi da je već u drugom broju časopisa “Radio Beograd”, koji je počeo da izlazi paralelno sa početkom emitovanja redovnog programa, izašao na prvoj strani tekst u kojima se vrlo otvoreno upozoravaju neprijavljeni slušaoci radija da će biti kažnjeni dako ne plate pretplatu. 

Naime, nekoliko nedelja pre toga Ministarstvo pošta i telegrafa izdalo je Pravilnih o prijemnim radio-aparatima za privatnu upotrebu. Od vlasnika uređaja se zahtevalo da se u najkraćem roku obrate najbližoj pošti, gde su morali da podnesu zahtev za instalaciju prijemnog radio-aparata. Da prijava ne bi išla besplatno, postaralo se ministarstvo koje je pored podataka i potpisa zahtevalo da nevoljni obveznik plati taksenu marku od 5 dinara. Kada bi sva dugovanje bila izmirena, birokratija bi korisniku izdala dozvolu za korišćenje spostvenog radio-prijemnika. 

Isti uslovi važili su za sva punoletna lica, dok su maloletnici mogli da dobiju dozvolu uz odobrenje roditelja ili staratelja. Izuzetak su bili i stranci, koji su morali da se obrate direktno Poštansko-telegrafskoj upravi. 

Ograničenja se nisu završavala ovde. Samo je nosilac dozvole mogao da koristi registrovani radio-aparat i bilo mu je zabranjeno da ga deli sa bilo kojim drugim licem. Takođe, ovo pravo nije se mogo preneti na treća lica. Ukoliko je, pak, nosilac dozvole želeo da prenese aparat na drugu lokaciju, to je mogao samo na onu koju je navedena u dozvoli. Pored toga, bio je dužan da se prijavi lokalnoj pošti i da sa sobom pored prijemnika i antene vuče i dozvolu i priznanicu da je isplatio dugovanja. 

Pravilnik se završavao dobrim odredbama o kazni, koja je iznosila trogodišnju pretplatu, odnosno 900 dinara za pojedince. Pretplata za aparate za demonstraciju rada iznosila je 800 dinara godišnje, za prodavce 1200 dinara, te novinarska i druga esnafska udruženja čak 1500 dinara. Da bi se država osigurala da će kazna biti plaćena, bila je predviđena i prinudna pretplata. 

Pismo pokajnika

Propagandna mašinerija “Radio Beograda” nije se zaustavila samo na upozorenjima, zaigrala je i na savest i emocije čitalaca. Pored teksta o “divljim lovcima u radiju”, objavljeno je i pismo pokajnika iz Subotice:

“Imam jedan mali radio-aparat koji sam sam sagradio c jednom lampom, s krovnom antenom, i slušao sam sa slušalica vrlo dobro Budimpeštu, dobro Beč i nekoliko nemačkih stanica, vrlo slabo Rim, a juče sam čuo Beograd vrlo dobro tako da ga je bilo uživanje slušati, te je i pored sve blizicne i jačine budimpeštanske stanice, čujem Beograd po jasnoći na prvom mestu. 

Za vreme pauza čuli su se slabo neki tuđi glasovi, ali za vreme emisije Beograd je sve nadjačavao.

Zahvaljujem Vam na svemu tome. Do sada sam bio neprijavljeni radio-amater, ali sada me je sramota da Vam kradem Vašu lepu muziku i ja ću odmah prijaviti svoj mali radio-aparat. 

Sa zahvalnošću i pozdravom, 

Jedan neprijavljeni radio-amater koji se kaje.”

Posebna poslastica ostavljena je za sam kraj. Naime, samim Pravilnikom bila je određena nagrada za one koje prijave, da ne kažemo “odrukaju” komšiju je bila 300 dinara, odnosno 1/3 propisane kazne. 

Koliko je naših sugrađana krenulo ovim ili onim putem, možda nikada nećemo saznati.