U praskozorje Drugog svetskog rata beogradska policija je mučila muku sa nemoralom koji se poput plina širom prestoničkim kafanama. Glavne akterke bile su pevačice i kelnerice noćnih lokala, koje su pribegavale provokativnoj garderobi, te zavodničkom držanju i ponašanju, kako bi naposletku prigrabile pokoju napojnicu više od gostiju. Zgrožena javnost tražila je reakciju od vlasti, koja je delala na krajnje nesvakidašnji način.

Stroge mere

Kada je ovo ophođenje uzelo zamaha, sve više i više muške populacije počelo je da u sitnim satima nagrće u ovakve ugostiteljske ustanove. Tom “zlu” u očima nadležnih moralo se jednom za svagda da stane na kraj, pa su angažovane policijske snage da sprovode stroge mere u cilju iskorenja lascivnosti i neprikladnog ponašanja. 

Žandari su svako veče obilazili sumnjive kafane što u centru, što na periferiji grada. Iznebuha su upadali u mesta i vršili kontrolu. Zatečeni prizori nisu bili nimalo laskavi. Mlade, oskudno obučene pevačice i kelnerice, koje su godile pogledu, vrzmale su se među stolovima i gostima. 

Niko nije bio pošteđen

Građanstvo koje je ponoć zatekla na beogradskim ulicama neretko je bilo svedok zanimljivih scena. Momci u plavom na biciklima bi se stuštili niz ulicu i uz škripu točkova zaustavljali bi se pred nekom kafanom, te bez pardona tražili generalije od svih onih koji su kršili propis. Koliko već sutradan, na adresu kafedžija, pevačica i kelnerica stizali su pozivi iz policije. Istima su pretile novčane kazne od 10 do 1000 dinara, te zatvor od 1 do 10 dana.

Ma koliko su optužene strane protestvovale apropo ovih oštrih mera, sa druge strane nije bilo glasa razumevanja. Istovremeno niko nije bio pošteđen, pa su samim time i gazde bile nagrabusile zato što su upošljavale takve mlade devojke. Štaviše, “na tapeti” su bile i muzičke zvezde za kojima je Beograd neprestano ludovao. One su na sav glas proklinjale težak život, dok su se gosti iskreno saosećali sa njima.

Ispit iz dobrog vladanja

Međutim, sve ove mere u borbi protiv nemorala nisu urodile plodom. Globe su se plaćale i izdržavale, a propisi su se i dalje kršili. Iako nisu mogli ništa da učine povodom osoblja sem najstrožeg kažnjavanja, to ipak nije bio slučaj što se tiče dama koje su zabavljale goste svojim bajnim glasovima. Stoga, Uprava grada Beograda je lupila šakom o sto i donela jedinstven akt, koji je potom prosledila Savezu narodnih muzikanata.

Od njega je tražila da pripomognu u suzbijanju razvrata i da obaveste sve ženske muzikante kakva sudbina ih čeka ako budu uhvaćene kako krše zakon. U istih mah poručili su da svakoj pevačica i sviračica koja ne bude imala diplomu o položenom ispitu iz dobrog vladanja biti uskraćena dozvola za rad i ista neće biti iznova izdata sve dok ne ispuni zadate uslove u skladu sa pravilnikom. 

Prema pravilniku, ispitnu komisiju sačinjavali su referent muzičke nastave Ministarstva prosvete, predstavnik Beogradskog podsaveza za salonske sekcije, predsednik Saveza narodnih profesionalnih muzikanata i dva člana Savezne uprave. Polaganje ispita se naplaćivalo 50 i 100 dinara, a zanimljivo je da je kandidatkinjama koje su navršile 50 godina bilo gledano kroz prste, odnosno nisu bile u obavezi da polažu ispit.

Ovo je ujedno bio i poslednji pokušaj da se stane na put razvratu u kafanama pre nego što je buknuo Drugi svetski rat.