Dobra afera, a posebno ako je u pitanju ljubavna, odvajkada je bila duševna hrana beogradske čaršija. Dodati na to da su učesnici ovog ljubavnog višeugla bili nadahnuti pesnik zarobljen u telu austrijskog konzula i tek stasala djeva koja je sem lepotom, pažnju udvarača osvajala i brilijantnim umom. Sve ovo je iz prikrajka posmatrao mladić koji je potajno žudeo za njom u zamahu zabranjene ljubavi. Postavka stvorena za pravu antičku dramu ili skandal međunarodnih razmera.

U glavnim ulogama ove zgode bili su niko drugi do Antun Mihanović, autor hrvatske himne „Hrvatska domovina“ i najfatalniji izdanak vladarske loze, Anka Obrenović. Zaljubljeni mladić, koji je sa ljubomorom posmatrao Mihanovićevo udvaranje, bio je Ankin brat od strica, takmac za njeno srce i  budući vladar Srbije, Mihailo Obrenović.

Romeo starog kova

Antun Mihanović bio je u svakom pogledu uglađeni diplomata, intelektualac, pravi potomak jedne ugledne i imućne velikaške porodice. Jedinu manu predstavljala je njegova vatrena pripadnost Ilirskom pokretu, koji je u prvoj polovini XIX veka pustio svoje korene u hrvatskoj mladeži. Dodatni polet Mihanović dobija tokom studija prava u Beču, gde se susreće sa čitavim nizom likova koji su oblikovali srpsku kulturu, jezik i društveni sistem. Ključni susret biće onaj sa Dimitrijem Davidovićem, koji je tih godina u austrijskoj prestonici izdavao „Srpske novine“, pisane pod Vukovim uticajem narodnim jezikom. Prihvativši Vukove revolucionarne ideje, i Antun počinje da piše i izdaje svoje radove na kajkavskom narečju. Ide čak toliko da od Austro-ugarskih vlasti traži da se u službenoj administraciji hrvatskih krajeva latinski zameni narodnim jezikom.

Profesionalna karijera odvlači ga u Istru, gde prvo kao vojni auditor, a zatim i kao gubernijalni sekretar boravi na Rijeci. I dalje neguje bliske odnose sa bečkim srpskim intelektualcima, koji polako na poziv Knjaza dolaze u Srbiju kako bi mladu kneževinu pravno, kulturno i društveno postavili na noge. Uticaj progresivne francuske škole demokratije ispostaviće se kao poguban za glasnike promena. Posle kraha Sretenjskog ustava, koji će još dugo važiti za jedan od najliberalnijih pravnih akata u Evropi i svetu, razljućeni knez pravi fatalni zaokret ka Engleskoj.

Prvi austrijski konzul u Srbiji

Izgubivši poluge moći u Srbiji, Austrija šalje u kneževinu svog prvog konzula. U pitanju je bio niko drugi do Mihanović, koji je već dobrano koračao ka petoj deceniji života. Njegov entuzijazam, s druge strane, bio je ogroman. U knjizi „Siluete starog Beograda“, Nikola Trajković beleži reči koje je diplomata izgovorio kada sa broda stupio na srpsku zemlju:

„Dozvolite, presvjetli gospodaru moj, da vam iskreno i ponaški kažem da sam ja Hrvat, pa se radujem i oholim što sam postavljen za prvog ugarskog konzula u toga hrabrog naroda i u onu slavnu zemlju, čiju su krv, jezik i slava meni srodni, i što ću biti uz jednog kneza ilirskog plemena…“

Ono što rečiti pesnik u telu diplomate nije znao, jeste da će upravo na dvoru autoritarnog ilirskog kneza upoznati ljubav svog života i muzu koja će u decenijama koje su usledile biti njegova glavna inspiracija.

Nastavak:

Zabranjena ljubav hrvatskog diplomate i srpske princeze