Načičkane fasade koje su je uobličile raznolikom istorijom, učinile su Ulicu kralja Petra jednom od najživopisnijih u prestonici. Pre stotinak godina, doduše, u njoj je bilo daleko manje gužve, osim ako bi je uzdrmao kakav neočekivani događaj.

Tako je i štampa svojevremeno pisala kako su Beograđani 1904. godine opseli kuću na broju 50. Na stranu što je to bio dom uglednog dr Vojislava Kujundžića – mada su i na njega, poput njegovog brata Milana, sugrađani gledali s poštovanjem. Ono što niko nije očekivao je da bi poštovani lekar mogao izazvati nečuveni skandal.

Kako je jedna bizarna postavka poplašila Beograđane

Mada nije uobičajeno da jedan medicinar priređuje izložbe, dr Voja Kujundžić učinio je upravo to. Svakako da to nije mogla biti tipična postavka, ali je ovako nešto zaprepastilo ne samo doktorove sugrađane, već i druge uticajne građane i prestoničke institucije.

Naime, o pretvaranju blaženopočivših u šaku pepla nije se u to vreme u Beogradu ni znalo niti govorilo. Poslednji oproštaj upriličavao se uz štovanje običaja primerenih tradicionalnom ukopu. Tako je bilo sve dok se u doktorovu kuću nisu uselili bizarni "eksponati".

Međutim, dr Kujundžić je Beograđane hteo upoznati sa do tada nepoznatom praksom, rešen da takva zaživi i u glavnom gradu. Tako je na ovoj netipičnoj smotri predstavio sav prateći pribor potreban za obavljanje kremacije. Ista je ponela i podesan naziv "Ognjena izložba".

Beogradski živalj, pak, ostao je zatečen. Za ono vreme takva ideja bila je odveć kontroverzna. Tako je izložba dočekana uz burne reakcije, jer, bezbeli je kakav šejtan zaposeo ovu kuću čim je tako nešto moguće. Otuda je i Crkva najglasnije osudila "ognjeni" tretman upokojenih.

Gnevni crkveni oci, ognjeni pozdravi i muževi u prašku

Dok su vladike prozivale ovako nečuveno neznaboštvo, neki su Beograđani – mahom oni prestravljeniji – u širokom luku zaobilazili doktorovu kuću. No, nije samo on bio među vinovnicima ove ujdurme.

"Mi prisutni želimo da budemo nakon smrti pretvoreni u pepeo na čistom žaru plamena. Nećemo da trunemo u zemlji nego da izgorimo na vatri!".

Na čelu sa dr Kujundžićem, ovo načelo je jednoglasno usvojila još sedmorica intelektualaca. Oni su 20. decembra 1904. godine osnovali društvo "Oganj", što beše prvo udruženje u prestonici koje bi pružalo usluge kremacije. Tim povodom je cenjeni lekar i upriličio kontroverznu izložbu. Međutim, iako je "Oganj" odmah prijavljen vlastima, popularizacija ovog vida ispraćanja pokojnika nije dočekana s oduševljenjem.

Spram gnevnih crkvenih otaca i zaprepašćenih Beograđana, jedan pisac je ovaj skandal ipak okrenuo na šalu. Branislav Nušić je zamišljao kako bi bilo da na groblju, nakon ispraćaja, susretne udovicu kakvog pokojnika: on bi je usrdno tešio, a ona bi se jadala pokazujući fišek u rukama – to joj je, kaže, muž u prašku.

Ipak, članovi društva su svoj "ognjeni projekat" shvatali krajnje ozbiljno. Jedan drugome upućivali bi ognjene pozdrave, a u "Imperijalu" su bile priređivane ognjene večere. U hotelu "Srpska kruna" imali su i rezervisani sto sa tablom na kojoj je pisalo "Oganj". Redovno su se održavale i godišnje skupštine, a članovi su imali posebnu štednu knjižicu za uloge za otvaranje krematorijuma.

Neostvarene želje cenjenog beogradskog doktora

Uprkos razrađenim planovima, ministar narodnog zdravlja ostajao je nem po pitanju dozvole za podizanje zgrade. Buru usled sporne izložbe zapratile su dveipodecenijske pakleno-pravne muke, pa je izgradnja aminovana tek 27. decembra 1928. godine.

Sada su intelektualci-članovi mogli odabrati i krsnu slavu udruženja. Ulogu zaštitnice, sasvim prikladno, dobila je Ognjena Marija. Slavljima je tim povodom prisustvovao i sveštenik, a uz to je predsednik "Ognja" mogao otputovati do Londona ili Praga na ognjene kongrese.

Međutim, 4 godine kasnije, nadležni prota je odbio da prisustvuje slavi. Obrazloženje beše da Arhijerejski sinod ne priznaje rad udruženja. No, članovima "Ognja" ovo nije bila prepreka – Ognjena Marija se i dalje svečano proslavljala, ali bez prisustva pope.

Na sve to, osnivač udruženja i organizator do tada najkontroverznije prestoničke izložbe nije dočekao ostvarenje svoje zamisli. Dr Voja Kujundžić preminuo je 1946. godine, ali nije, prema želji, pretvoren u pepeo na čistom žaru plamena. Sahranjen je na beogradskom Novom groblju, dok je prvi krematorijum u Beogradu "založio oganj" tek 1964. godine.