Znate ono – znate da ste iz Srbije ako strahujete od promaje, baba ne prihvata da niste gladni, u frižideru uvek imate slaninu... E, u ovaj niz valja dodati da je neko Srbin ako je Branislav Nušić prvi pisac kog je čitao van lektire i smejao se do suza.

Međutim, iako ga svi znamo kao komediografa Branislav Nušić bio je daleko više. Ben Akiba, kako su ga zvali, bio je začetnik retorike u Srbalja, novinar, diplomata, upravnik pozorišta u Beogradu, Novom Sadu, Skoplju i Sarajevu. Uz sve to, Nušić je i dobitnik Ordena Svetog Save, Ordena knjaza Danila I i Ordena belog orla.

Cincar u Beogradu

Simbolično, u kući na čijem se mestu danas nalazi Narodna banka Srbije, 1864. godine rodilo se čeljade koje je poraslo u pravo nacionalno blago. Cincarska porodica Nuša donela je na svet Alkibijada, naslednika za koga se očekivalo da će, jednog dana, preuzeti očev posao i postati trgovac žitom.

Avaj. Točak sreće se okrenuo pa je porodica, ubrzo po rođenju Alkibijada zapala u finansijske probleme i izgubila sve. Trbuhom za kruhom, iz centra Beograda, porodica se seli u Smederevo. Ben Akiba ovde ostaje sve do sredine gimnazije kada se ponovo vraća u Beograd, a njegov literalni talenat počinje da klija.

Iz Nušićevih školskih dana ostalo je jedno, da li tačno sećanje na događaj ili stvarnost posoljena humorom. Naime, Alkibijad je bio nemirnog duha i imao problema sa autoritetima još od malih nogu. Našao se tako, zbog nepažnje na času, Ben Akiba na crti profesoru srpskog jezika. Profesor skoči pred njega i zatraži da mu kaže primer neke poslovice. Naime, baš je na redu bilo obrađivanje poslovica.

"Koliko budala pita, ni sto pametnih ne mogu da mu odgovore", ispali Nušić ko iz topa.

Profesor se oseti malo prozvanim pa zatraži još jedan primer:

"Pametnom je dovoljna i reč", mirno mu reče učenik.

Razljućen profesor ode po upravitelja škole, pa još s vrata reče: "Da te čujem sada Nušiću!"

"Nesreća nikad ne dolazi sama", ispali Nušić.

Foto: Wikipedia - Branislav Nušić (desno) kao kaplar u Srpsko-bugarskom ratu

Kraj detinjstva

Prva dela objavljuje u časopisu "Golub" 1879. godine i pravi prilično korenite promene u svom životu. Čim je postao punoletan i upisao pravni fakultet, odlučio je da se posrbi. Promenio je ime i postao Branislav Nušić, a zatim se pridružio Radikalnoj stranci ispunjen osećajem patriotizma i averzijom prema vlasti i kralju.

Svojim buntom devetnaestogodišnji Nušić oštri pero i piše satiričnu komediju Narodni poslanik. Nušić nikoga nije štedeo kritike. Ni izbore, ni poslanike, niti celokupnu vladajuću strukturu.

Školovanje je nastavio na pravnom fakultetu. Počeo je u Gracu, ali se ubrzo prebacio u Beograd i 1886. zavredio diplomu na Velikoj školi. U međuvremenu, mladi Branislav Nušić stigao je i da, kao dobrovoljac, učestvuje u Srpsko-bugarskom ratu 1885.

Sa činom kaplara u Jagodini je držao obuku za svoj vod i tu upoznaje pesnika Vojsilava Ilića. Ovaj dvonedeljni rat, naredne godine, inspirisao je Nušićevu knjigu Pripovetke jednog kaplara.

Dalja dešavanja u zemlji inspirisala su Nušića da napiše čuvenu pesmu "Dva raba" u kojoj oštro ismeva monarhiju i samog kralja Milana Obrenovića. Ovo delo koštalo ga je osude na dve godine robije. Godinu dana proveo je čameći iza rešetaka u Požarevcu, a onda se dosetio.

Odlučio je da pošalje pismo Gligoriju Gigi Geršiću, savetniku i prijatelju kralja Milana. Znao je da će upravnik zatvora pročitati to pismo pre slanja, pa Nušić u njemu Geršića oslovljava sa "ujače".

Oduševljen domišljatošću mladog Ben Akibe Geršić je počeo da ga oslovljava sa "sestriću" i čak mu isposlovao da bude pušten iz zatvora i bude postavljen na službu u Bitolju.

 Foto: Milan Jovanović - Nušić, slikano oko 1891. godine

Mladoženja Nušić

Dolazak u Bitolj na mesto pisara konzulata ispostaviće se kao krucijalan u životu Branislava Nušića. Naime, Amorove strele pogodile su pisca po sred centra onog trenutka kada je ugledao Darinku, konzulovu kćerku. A i Darinka se zagledala u Branislava pa je ljubav krunisana brakom. Ali, ne bez humora tako svojstvenog Nušiću.

Došao je Ben Akiba, pokazao prsten i zatražio Darinkinu ruku, međutim uz uslov.

"Darinka ženićemo se, ali da mi dozvoliš da zadržim jedan od tri poroka koja imam. Kocka, piće ili žene. Ti odaberi", rekao je Nušić.

Porazmisli Darinka. Kocka joj može odneti i kuću i sav imetak, alkohol će uništiti zdravlje i razoriti dom... I tako bi. Darinka mu reče da može da juri žene koliko mu volja i potpisa da je saglasna sa time, pa usledi veliko venčanje.

Darinkinu mudrost Nušić će kasnije ovekovečiti u svojoj "Autobiografiji" rečima: "Posle ženidbe čovek i nema autobiografije".

Foto: Wikipedia/Bulgarian Archives State Agency , BASA-373K-1-700-2 - Nušić u Bugarskoj, 1935.

Nušićeve anekdote

Brojni su komični događaji koji su obeležili život ovog velikog pisca. Više od veka kasnije mnoge od anekdota iz života Branislava Nušića i dalje se prepričavaju.

Ben Akiba je tako jednom pokušao da na konju uđe u Ministarstvo inostranih dela i to baš dok su se održavale demonstracije zbog okupacije Bosne i Hercegovine. Portir ovog zdanja kumio je Nušića da to ne radi, ali badava. "More pusti, Jovo, nije ovo prvi ni poslednji konj koji ulazi u ministarstvo", odgovorio je Nušić kratko.

Drugi put Nušić je zapao u nevolje zbog uvrede jednoj dami. Naime, tu gospođu je nazvao kravom, a sud mu je zbog toga odredio novčanu globu. I platio je pisac. A onda zapita sudiju: "Gospodine sudijo, a kada bih ja kravi rekao da je gospođa, da li bih i onda bio kažnjen?" "Naravno da ne biste bili kažnjeni u tom slučaju", odgovori mu sudija. Nušić se odmah okrenu na petama, priđe korak bliže ka tužiteljki i reče: "Doviđenja, gospođo".

Foto: "Pravda", 1938. - Vest o smrti Branislava Nušića

Najveća tragedija

Prvi svetski rat odneo je previše života. Među poginulima bio je i Nušićev sin Ban-Strahinja. Tek svršeni maturant, posle kratke obuke, postao je jedan od 1.300 kaplara i na bojnom polju pokazao veliku hrabrost.

Nakon što je ranjen, vraćen je kući na oporavak. Majka Darinka je pokušavala na sve načine da ga zadrži, ali je Ban-Strahinja uskoro ponovo bio na ratišu gde je poginuo 1915. Od tuge, Nušić je napisao i posvetio mu knjigu "Devetstopetnaesta" i skoro deceniju nije više stvarao.

Ne mogavši da podnese boravak u Srbiji, do kraja rata Nušić je sa porodicom bio u Italiji, Švajcarskoj i Francuskoj.

U Beograd se vratio tek 1927. godine i nastavio da radi sve do smrti 1938. Inače, u ovom periodu Nušić je stvorio svoja najznačajnija dela.

Izdahnuo je 19. januara iako nije želeo "da to bude baš usred zime, pa da se svet smrzava zbog mene".