Šesti je vek nove ere, teritorija današnjeg Beograda. Putopisac po imenu Prokopije revnosno beleži o tekovinama jednog Singidunuma, grada pod okriljem vizantijske države. Njegovi spisi, između ostalog, svedoče i o naročitim institucijama, tada stecištima društvenog života. U četvorougaonim spratnim zdanjima, sa velikim atrijumom i česmom u sredini, služila su se razna jela i pića. Prokopije ih je nazivao pandokeonima, dok savremeni istoričari tvrde da je reč o pretečama onoga što danas zovemo – kafane.

Moralo je, doduše, proći još celih 10 vekova da bi one i zvanično ponele to ime.

Na teritoriju Srbije u to vreme već dugo su kidisale Osmanlije. 1521. godina obeležila je konačnu predaju Beograda Sultanu Sulejmanu, a nepunu godinu kasnije, tragove mučnih borbi zamenio je – miris kafe.

One prave, turske kafe, danas prihvaćene kao – domaće.

Foto: Pinterest - Skadarlija i kafana "Tri šešira" početkom 20. veka

Turci su, naime, uz svoju pobedu, tadašnjem Beogradu doneli i svoj osobiti izum. To behu javne ustanove u kojima uživanje duvana iz nargila i čibuka – posebnih dugih lula – nije bilo potpuno bez gorkog, crnog napitka. "Kuće u kojima se ispijala kafa" tada su ponele i dobro poznati naziv, a prva kafana zvanično je otvorena 1522.

Jedino što je u vezi nje poznato je da se nalazila "negde na Dorćolu". Detalja o njenom izgledu i vlasniku nema; no, pretpostavlja se da u pitanju beše prostorija bez stolova i stolica, prekrivena šarenim ćilimima, u kojoj se mogao okupiti veći broj ljudi.

Tako Beograd postaje i prvi evropski grad koji dobija kafanu. A od tada do danas, svakodnevni život Beograđana nezamisliv je bez zaostavštine nekada neprijateljskog im naroda. U kafanama su "svoji na svome" bili obični ljudi, političari, boemi i umetnici. Njeni zidovi i tavanice slušale su o raspravama filozofa, neumornim razglabanjima aktuelne politike, te o (pre nesrećnim no srećnim) ljubavima ili, pak, idejama koje će docnije postati vanvremenskim delima poezije i proze.

Jednom rečju, ko god je hteo svedočiti naročitom duhu vremena, imao je najpre posetiti obližnju kafanu.

Foto: Pinterest - Kafana neobičnog imena "Zlatni konj" nalazila se na uglu Pop Lukine i Brankove ulice (nekada Gospodske)

Zlatno doba prestoničkih kuća kafe

Život u beogradskim kafanama najburniji je bio s kraja 19. i početkom 20. veka. Bilo ih je u to vreme preko tri stotine, a nadaleko čuvene behu one na Dorćolu, Skadarliji, uz Nemanjinu ulicu i na Paliluli. Ni prostor oko današnjeg Trga Republike nije zaostajao: ovde se dalo izbrojati čak 16 kafana. Rekorder je, ipak, bila Poenkareova ulica (današnja Makedonska): od četrdesetak kuća u njoj, ukupno 17 su bile kafane.

I mnoge od njih do današnjeg dana ušle su u legendu. Na primer, skadarlijski "Boem", kao zaštitni znak beogradskih boema. Ili pak, "Ginić" i "Srbija" u Makedonskoj: prva beše čuvenim stecištem umentika, knjževnika i novinara, dok je "Srbija" ugošćavala igrače i navijače fudbalskog kluba SK Jugosavija, kao i glumce i operske pevače koji su do sitnih sati čekali svog dragog gosta, Branislava Nušića.

Foto: Pinterest - Restoran i pivnicia "Tri seljaka"

A pored "Tri seljaka" na Slaviji, Beograđani su voleli zasesti i u "Novi Beograd", "Hercegovinu" i "Savinačku kuću" na Čuburi. Na putu ka Zelenom vencu dalo se svratiti u "Bosfor" i u "Mali Orijent". I Terazije su svog konja za trku imale – u kafani hotela "Moskva" naime, imao je prilike sedeti Lav Trocki lično. A najpoznatija – i mogli bi reći "najbranjenija" – bila je kafana "Albanija": vest o njenom rušenju izazvala je 1938. opštenarodnu pobunu, ali ipak – bez uspeha.

Od svih njih, međutim, posebnu slavu poneće kafana neobičnog naziva: "?". Naime, promenivši nekoliko vlasnika (i isto toliko krštenja), "?" je trebala biti nazvana "Kod Saborne crkve". Na to se ondašnja crkvena vlast grdno uvredila, nagnavši tako novog vlasnika da, iz pukog inata, na ulazu postavi tablu sa – znakom pitanja.

I to je, naposletku, još jedna odlika prestoničkih kafana: njihova imena su nastajala odveć spontano. Simbolične nazive ponele su  "Dve lude", "Zemljotres", "Kafana kod poslednje nade" ili pak, "Klanica", dok su "Amerika", "Grčka kraljica", "Sevastopolj", "Kineski car" ili "Lion" svedočile o internacionalnom duhu Beograda.

Foto: Pinterest - Pivnica "Kod kneza Mihajla"

Od politike i umetnosti, do šarenolike svakodnevice: šta se sve moglo naći na kafanskom "meniju"?

Ono što je prestoničke kafane učinilo svojevrsnim žilama kucavicama bio je, u prvom redu, njihov naročiti kolorit. One su postale ogledalima svih boja i oblika društvene svakodnevice, pa i istorijskih momenata Beograda izostavljenih iz zvaničnih učenja. U njima se, naposletku, odvijao onaj pravi život – život lišen ulepšavanja i život "bez cenzure".

Od politike i ekonomije, zabave, poroka i strasti – pa sve do unosnih poslovnih dogovora, ili pak ispisivanja romantičnih stihova – sve se ovo dešavalo u ovim naročitim institucijama od javnog značaja. Kafane su postale (i ostale) svedocima životnih uspona i padova njihovih vernih gostiju. U njima su nastajali umetnički pokreti, održavale se javne debate; pa čak je i politika u njima našla posebno mesto.

Na primer, popularna "Velika pivara" ugostila je 1858. godine Svetoandrejsku skupštinu. Ovde je doneta odluka da se Miloš Obrenović po drugi put vrati na vlast u Srbiji, i upravo zato su je, od tad pa na dalje, radije nazivali "Kneževom pivarom". Pored toga, zna se da je nakon Prvog svetskog rata Skupština jedno vreme zasedala u "Kasini". Istoričarka Dubravka Stojanović beleži kako su kafane u to vreme imale čak i presudnu ulogu u političkom životu:

"U njima su nastajale političke partije, održavali se stranački kongresi i sastanci poslaničkih klubova. Tu su stizali izborni rezultati, tu su tokom izbornih noći pravljene priručne ambulante u kojima se moglo pomoći pripadnicima stranaka čije su glave stradale u uličnim odmeravanjima snaga..."

Foto: Wikipedia - U kafani "Velika pivara" održana je Svetoandrejska skupština na kojoj je oduzet mandat Aleksandru Karađorđeviću i vraćen na vlast Miloš Obrenović

A osim politike, u kafanama je umeo cvetati i biznis: 

"Kafane su imale i važnu socijalnu funkciju jer su one bile neka vrsta berze rada, pa, kome je bio potreban majstor određene specijalizacije, taj je odlazio u kafanu u kojoj su se od ranog jutra okupljali majstori bliskih struka čekajući poslodavce."

A koliko su kuće kafe uživale posebni status među posetiocima, bilo je jasno i samom knezu Obrenoviću. Mogli bismo reći da je tokom njegove vladavine srpsko ugostiteljstvo bilo najbolje uređeno, te se tačno znalo šta u kafanama prolazi, a šta ne.

Tako autor knjige "Stare kafane Beograda", istoričar Vidoje Golubović, navodi da je bilo precizno određeno koje kvadrature je kafana mogla biti, od kojih materijala izgrađena i koliko je žena smelo posluživati goste. Kafane su, inače, bile vrlo skromnih dimenzija – nije u njih moglo stati više od 3 do 4 stola, dok je zbog izrazito niske tavanice uspravno stajanje predstavljalo izazov posebne vrste. A u već pomenutoj kafani "?", nije se, na primer, smelo pušiti, psovati ili pljuvati.

Sem toga, knez Miloš nije želeo tolerisati ni cvetanje "najstarijeg zanata". Njega je pokušao iskoreniti specijalnim zahtevom po kome je svaka žena sumnjivog morala, kao i svako ko bi se bavio podvođenjem, morao biti bačen u Savu.

Naravno, najstariji zanat je, uprkos strogim i dosledno sprovođenim zakonima, ipak uspeo opstati iza kafanskih zidova. Nije vredelo ni to što je Nikola Hristić, tadašnji prvi čovek Beograda, odredio da se u njima stanovništvo smelo zadržavati tek do 23 časa…

Foto: sakuopio Goran Biorac - Gosti jedne beogradske kafane početkom 20. veka

I izvesno je da ih je upravo ova raznolikost učinila omiljenim svratištima žitelja prestonice. Sve što ste mogli zamisliti – od sasvim običnog, svakodnevnog života, pa do "sitnih", ali značajnih momenata koji su obeležili život grada – sve se ovo moglo videti u beogradskim kafanama. Tako su se, na primer, prve bilijarske kugle zakotrljale u legendarnom "Znaku pitanja". U kafani "Proleće" u Masarikovoj, zasijala je, pak, prva prestonička sijalica. Gosti u kafani "Tri lista" po prvi put su čuli zvonjavu telefona, dok je "Nova vlada" okupljala brojne nezadovljnike aktuelnom državnom politikom.

Ne treba, doduše, izostaviti ni to da su posetioci u kafanama mogli ispratiti prve pozorišne predstave i filmske projekcije. A ovde su posla nalazili i predstavnici sedme sile, budući da su se u kafanama neretko pokretale i gasile novine ili sačinjavali novinski tekstovi.

Ono bez čega, ipak, kafane ne bi bile što jesu, behu redovni gosti i ljubitelji kafanskog života. To su, u prvom redu, bili poznati beogradski boemi: Laza Lazarević, Branislav Petković Dis, Đura Jakšić, Laza Kostić, Stevan Sremac, Tin Ujević, Vojislav Ilić... A njih je, sredinom prošlog stoleća, zamenila nova garnitura: rame uz rame sa poznatim i manje poznatim muzičarima i slikarima, sedeli su Mija Aleksić, Branko Radičević, Slobodan Marković, Branko Miljković…

Čitava plejada javnih i anonimnih ličnosti, zapravo, krojila je kulturni i javni život. Smena generacija i vekova svakako je morala ostaviti traga i na prestoničkim kafanama, pa iako šarenih turskih ćilima na njihovim zidovima odavno nema, one su nesumnjivo uspele zadržati svoje živopisne boje. U njima će i dalje pulsirati sveopšte šarenilo svakodnevnog života, oslikavajući tako jedan poseban, neponovljiv, i nadasve autentičan duh Beograda.