Donesen na Sretenje, 15. februara 1835. godine, prvi srpski ustav bio je poseban po mnogo čemu. Bio je to prvi ustav donesen u savremenoj srpskoj istoriji kojim su postavljeni temelji naše današnje države, jedan od prvih ustavnih akata u svetu kojima su ukinuti feudalizam i ropstvo i koji je ukinut posle nepuna dva meseca važenja pod pritiskom velikih sila i to zbog svojih previše progresivnih ideja.

Ipak, pre pet godina ranije, jedan događaj u Beogradu promenio je tok srpske istorije. Mesto na kome se odigrao danas teško da možete da pronađete, iako možda svakog dana prolazite pored njega. 

Hatišerif iz 1830. – najvažniji korak ka autonomiji

Točkovi srpske autnomije počelii su brže da se okreću 1829. godine kada je odredbama Jedrenskog mirovnog dogovora između Rusije i Osmanskog carstva, kojima su garantovane privilegije Srbiji iz ranijih dogovora (Bukureškog mira iz 1813. i Akermanske konvencije iz 1826.). Ove privilegije obuhvatale su pravo aneksije šest nahija koje su ustanici osvojili u Prvom srpskom ustanku, kao i određena autonomija. Pod pritiskom Rusije, prvi zvanični akt bio je Hatišerif iz septembra 1829. godine, kojim je sultan Mahmud II samo objavio odredbe rusko-turskih pregovora, ali i otvorio put za dalje pregovore između Turske i Srbije.

Pregovori oko novog hatišerifa, kojim bi bliže bila uređena prava Srbije u okviru Osmanske imperije, vođeni su narednih godinu dana. Nacrt srpskih zahteva sačinio je uvaženi pravnik i pisac budućeg prvog srpskog ustava Dimitrije Davidović.

Odredbama ovog akta, poznatog kao Hatišerif iz 1830. godine, bilo je predviđeno da Srbija dobije široku autonomiju u okviru Osmanskog carstva, regulisano je pitanje poreza i slobodne naplate carina, vraćeno je šest nahija koje su oduzete posle sloma Prvog srpskog ustanka. Naređeno je rušenje svih utvrđenih turskih gradova, sem onih koji su i ranije postojali. Turcima je naloženo da u roku od godinu dana po pravičnoj ceni prodaju imanja i napuste Srbiju. Takođe, Srbima je dato pravo da samostalno ogranizuju unutrašnje uređenje bez mešanja Turske, pravo ispovedanja vere, otvaranja škola, bolnica, štamparija, pošta, pa čak i formiranja vojske.

Ipak, najznačajnija stavka bila je vezana ona za vrhovnu vlast, koja je podeljena između kneza (zakonodavna) i Saveta (koji je sa knezom delio izvršnu vlast). I ne samo to, beratom (sultanov ukaz o postavljanju na državnu funkciju), Milošu Obrenoviću je potvrđeno zvanje srpskog kneza sa naslednim pravom, čime je i zvanično postao jedini gospodar Kneževine Srbije

Završnicu pregovora je predstavljalo devet konferencija koje su održane od juna do septembra 1830, da bi akt konačno bio predat sultanu na potpis 15. oktobra. Zatim je Hatišerif predat srpskim predstavnicima koji ga početkom decembra donose u Beograd.

Foto: Univerzitetska biblioteka "Svetozar Marković" / "Beogradske opštinske novine", 1939, screenshot - Stara Crkva sv. Marka

Dan kada je Srbija dobila prvog kneza, u dva čina

Kao i mnogo toga za vreme njegove vladavine, i vreme potpisivanja Hatišerifa išlo je Milošu na ruku. U želji da što pre opravda nestrpljenje naroda željnog slobode, a i u nameri da što pre ozvaniči svoj položaj, Miloš po primanju vesti da je akt potpisan izdaje poziv za održavanje Velike narodne skupštine u Beogradu.

Za dan održavanja skupštine izabran je simboličan i važan datum, praznik Sv. Andreja Prvozvanog, krsna slava Karađorđa ali isto tako i dan na koji je 1806. godine Vožd osvojio Beograd posle vekova pod turskom vlašću. Ni mesto održavanja nije bilo ništa manje simbolično, poljana izvan varoši nadomak Batal džamije, nazvana Tašmajdan. Smatralo se, naime, da su upravo na Tašmajdanu, tada delu Vračara, maja 1594. godine spaljene mošti Svetog Save po nalogu Sinan Paše.

Tako su u osvit 12. decembra 1830. godine, baš u blizini današnje Narodne skupštine, podignuta tri šatora – jedan za vezira, jedan za Miloša i njegovu pratnju i jedan nad humkom sa koje će biti pročitani hatišerif i berat.

Savremenici kažu da je kiša padala čitavog dana, ali da se ipak veliki broj narodnih predstavnika i radoznalog naroda okupio na Tašmajdanu da čuju radosne vesti o konačnoj slobodi. Ipak, Miloš je imao sasvim drugu nameru. Naime, posle obaveznog obilaska Saborne crkve, uputio se sa pratnjom ka Batal džamiji. Potom je sa vezirom ušao u njegov šator, gde mu je verzirov divan-efendija pročitao na turskom hatišerif i berat o imenovanju za kneza. Posle razmene akata, Miloš je načinio jedan gotovo taktički potez – izašao je pred uzbuđeni okupljeni narod i naložio vernom Davidoviću da pročita kratku besedu. Čitanje hatišerifa moralo je da sačeka još jedan dan.

Istog dana, kneza Miloš je rukom poslednjeg Grka na čelu Beogradske mitropolije, mitropolita Antima, miropomazan za zvaničnog kneza Srbije. Ovim činom je Srbija dobila i zvanično svog prvog vladara posle skoro četiri veka.

Svečanost je završena narednog dana, 13. decembra 1830. godine, kada je mistriozna humka na Tašmajdanu postala mesto gde je upriličen svečani čin. Okupljenima se kratikim uvodom obratio Davidović, posle koga je najgrlatiji knežev pisar Lazar Zuban pročitao hatišerif i berat narodu. Posle toga je usledila i beseda u kojoj je narodskijim jezikom objašnjeno koja su prava stečena, što je dočekano sa velikim oduševljenjem i suzama radosnicama.

Foto: Wikipedia /  Intermedichbo - Mesto gde se nalazila stara Crkva sv. Marka u čijoj blizini je pročitan Hatišerif iz 1830. 

Istorija izgubljena pod kišom bombi

Dok je Hatišerif iz 1830. čitavoj Srbiji doneo prvi dah slobode, Beogradu je postavio prvi kamen na putu koji je vodio ka Evropi i sjaju savremenih gradova. Zahvaljujući njegovim odredbama, Beograd polako postaje pretežno srpski grad, da bi od 1839. godine trajno postao prestonica Kneževine u svakom smislu – ekonomskom, političkom, administrativnom, obrazovnom, kulturnom, društvenom... 

U godinama koje su nastupile i čuvena humka na Tašmajdanu imala je zanimljivu istoriju. Naime, u želji da obeleži ovo značajno mesto, knez Miloš 1835. godine nalaže da se od novca koji je ostavio njegov prijatelj Lazar Panča sazida mala grobljanska kapela posvećena svetom Marku Jevanđelisti. Vremenom će ova crkvica postati mauzolej Obrenovića, dok će mesto na kome je pročitan hatišerif biti ograđeno ogradom od kovanog gvožđa. U narednim decenijama na ovom poljančetu održavaće se i čuveni narodni varoši, ali i nastati groblje, poznato danas kako Staro tašmajdansko groblje.

Početkom XX veka otvara se još jedna stranica istorije ovog dela grada. Prvo se iseljava Staro groblje, a potom kreće uređenje parka i zidanje nove crkve, ovaj put pod pokroviteljstvom kralja Aleksandra Karađorđievića. Bilo je planirano da se mesto humke, koje je u ovom periodu još uvek bilo vidljivo, obeleži posebnom piramidom kako bi ovo istorijsko mesto bilo sačuvano za buduće generacije.

Sudbina je htela da mesto na kome je objavljena srpska autonomija danas bude skoro potpuno izgubljeno. Naime, u stravičnom nemačkom bombardovanju 13. aprila 1941. godine oštećena je i izgorela drvena konstrukcija ove crkvice. Usled nemogućnosti da bude obnovljena, do temelja je porušena 1942. godine, a zatim su poslednji ostaci zatrpani. Ovom prilikom verovatno je prekopano obeležje koje je označavalo mesto čitanja hatišerifa.

Gotovo 70 godina mesto na kome se nalazila crkva i humka vodilo se kao nepoznato. Tek 2014. godine, prilikom laserskog ispitivanja nove Crkve sv. Marka i njene okoline, otkriveno je mesto gde se nalaze temelji stare crkve, te zvonika u čijoj blizini se navodno nalazila istorijska humka. Nažalost, do danas je ideja, da se temelji crkve i mesto na kome su postavljeni temelji srpske državnosti obeleži, ostala samo nedosanjani san.