Mecenstvo i zadužbinarstvo stari su skoro koliko i ljudsko društvo, a svoj procvat u Srbiji doživljavaju u poslednjim decenijama XIX veka, kada zahvaljujući podršci države i pojedinaca sve više talentovanih, a ne toliko dobrostojećih mladića (i kasnije devojaka) odlazi u Evropu na školovanje. Oni će postati okosnica procvata Beograda i Srbije u vremenima kada je svet velikim koracima hitao u novo stoleće.

Među njima se nalazio i skromni gimnazijalac poreklom iz Negotina, koji će se vremenom izdići u jednu od najznačajnijih ličnosti srpske muzike - Stevan Stojanović Mokranjac.

Naslednik Kornelija Stankovića

Stevan Stojanović Mokranjac rođen je 1856. godine u Negotinu, ali će ga životni put petnaestak godina kasnije dovesti u Beograd, gde postaje učenik gimnazije. Od malena je rastao na narodnim pesmama i crkvenom pojanju, te je znane zvuke unosio i u stroge note vežbi na časovima violine koje je pohađao u drugom razredu gimnazije. Ovo se nije dopalo njegovom učitelju koji odbija da ga dalje podučava.

Ovo ni malo nije obeshrabrilo mladog Stevana, koji počinje da zapisuje prve pesme, a zbog svog izuzetnog glasa, ubrzo postaje i član Beogradskog pevačkog društva. Njegovo pristupanje horu bilo je pravi presedan jer nije imao dovoljno godina. Pored toga, Mokranjac je bio poznat i popularan među društvom, te su uz njegovu pesmu mnogi beogradski boemi dočekivali zoru.

Neosporni talenat i prisno prijateljstvo sa članovima hora, ispostaviće se, biće presudni za njegov dalji život. Naime, posle iznenadne i prerane smrti Kornelija Stankovića, srpska muzika ostala je bez svog najvećeg i najznačajnijeg kompozitora. U želji da ovu prazninu popuni, Beogradsko pevačko društvo 1877. godine šalje poziv pevačkim društvima u Srbiji i rasejanju, da pošalju svoje predloge koji bi “mladi Srbin” mogao da se pošalje na muzičke studije.

Potraga je trajala dve godine, što zbog nepovoljnih odgovora drugih pevačkih društava, što zbog ratova u kojima je Srbija učestvovala. Ipak, rešenje je sve vreme bilo pred upravom Društva. Naime, posle dugog razmatranja i odlaganja, odlučeno je 1879. godine da mladi horovođa Stevan Stojanović Mokranjac bude upućen na studije u Minhen. Bila je to odluka koja će postati kamen temeljac srpske akademske muzičke kulture. 

Pomoć sa svih strana

Od samog početka, namera Beogradskog pevačkog društva bila je da ovo bude pravi državni “muzički projekat”. Već na samom početku predsednik Društva, slikar Steva Todorović šalje pismo beogradskom mitropolitu Mihailu da se iz crkvenih fondova izdvoje sredstva za školovanje mladića. Ovu inicijativu podržali su uvaženi Milan Kujndžić i čuveni profesor Velike škole, Giga Gerišić.

Presudni prilog, pak, bio je advokata Branka M. Jovanovića koji Todoroviću izdaje punomoćje “da može moje ogledalo i pet slika, zajedno sa rezanim i od časti pozlaćenim okvirima putem lutrije izigrati i polovinu čistog dohotka nadalje na dan izigravanja, meni ili mom punomoćniku, koga ja za tu svrhu ovlastio budem, bez svakog pregovora u gotovom novcu izdati, drugu polovinu čistog dohotka pak ima pomenuti gospodin punomoćnik izdati pitomcu gospodinu Stevanu Mokranjcu, koji se sada u Beogradu nalazi, na tu svrhu da od toga novca troškove radi dovršivanja muzičkih svojih studija podmiriti može.”

Ipak, svesrdna pomoć dobrotvora i prihodi Društva bili su dovoljni za pokrivanje troškova samo prve godine studija. U želji da svom pitomcu omoguće dalje školovanje, okreću se još jednom Ministarstvu prosvete i crkvenih dela (prva molba bila je odbijena), uz dirljivu molbu da država stane uz Mokranjca “jer bi odista šteta bila da čovek propadne”.

Ovaj put je molba bila uspešna. U aktu se kaže: “Stevanu Mokranjcu, pitomcu pevačkog društva davaće se državna pomoć, dokle na strani bude te veštine naučno izučavao, i to za ovu (1880.) godinu 1.200 dinara i to počev od 21 o.m.” 

“Kalemegdanski slavuj” postaje “Mokranjac”

I pored velikog talenta, Mokranjac je proveo samo dve godine na studijama muzike u Minhenu. Usled kombinacije teških životnih uslova zbog nedostatka novca, neizvesne situacije oko produženja stipendije i neslaganja sa profesorima, Mokranjac se vraća u Beograd. Ipak, ovo nije kraj njegovog muzičkog obrazovanja. Ponovo zahvaljujući prijateljima iz Beogradskog pevačkog društva, dobija stipendiju za školovanje u Rimu i ponovo u Nemačkoj.

Po povratku postaje profesor muzike u beogradskim gimnazijama, horovođa Društva „Kornelije Stanković“, osnivač prvog gudačkog orkestra u Srbiji, kao i osnivač prve stalne muzičke škole u Beogradu i Srbiji, koja danas nosi njegovo ime.