Ako je neko mesto u Beogradu ispunjeno tajnama i ožiljcima novije istorije, onda je to zasigurno Beli dvor na Dedinju. I dok tajne svojih stanara čuvaju zidovi kraljevskog dvora, ožiljci, o kojima ćemo govoriti u ovom tekstu, pripali su Dvorskoj kapeli posvećenoj svetom Andreju Prvozvanom.

Svetogrđe iz 1944.

Pred kraj Drugog svetskog rata, tačnije nakon oslobođenja Beograda Crkva svetog apostola Andreja Prvozvanog, kao i mnoge druge svetinje, našla se na meti pojedinih pripadnika komunističkog pokreta.

Istorija pamti rušenje bogomolja i ponižavanja sveštenih lica, ali ono što se dogodilo u crkvi dvora Karađorđevića, nadmašilo je sva dodatašnja bogohuljenja. Naime, nepoznate osobe upale su u Crkvu apostola Andreja Prvozvanog i počele oštrim predmetima da skrnave freske i ikone i seku oštricama po njima i grebu oči svetaca.

Zatim je neko izvadio pištolj i počeo da puca u fresku Isusa Pantokratora na svodu kupole.

Jedan metak završio je u čelu Hrista, a još par hitaca pogodilo ga je u grlo i Jevanđelje koje drži u ruci.

Prema nezvaničnim pričama, dalje divljanje po bogomolji i namere vandala da svoj bes izliju po čitavom Beli dvoru, sprečio je lično Josip Broz Tito koji je, nakon što je čuo šta se desilo, zabranio da se bilo šta dalje uništava u zdanju Karađorđevića. Da podsetimo, upravo u ovaj objekat Tito će se ubrzo useliti.

Ko je pucao u Hrista?

Iako nema zvaničnih pisanih dokumenata o vandalizmu u Crkvi svetog apostola Andreja Prvozvanog, niti su imena počinilaca igde zabeležena, postoje različite priče o tome ko je zapravo pucao u Hrista Pantokratora.

Na jednoj strani nalaze se glasine da su to počinili pripadnici ruskih snaga, mada nema objašnjenja zašto bi njihove jedinice išle do Belog dvora. S druge strane se govori da je ovo nedelo počinio lično Marko Mesić, stric Stjepana Stipe Mesića, nekadašnjeg predsednika Hrvatske, i to tokom dočeka Nove godine 1945. kada je iz tadašnjeg SSSR-a došao u Beograd gde je, na predlog Kominterne, primljen u Komunističku partiju Jugoslavije.

Sam akt pucanja u fresku Hrista, navodno, bio je čin dokazivanja lojalnosti partiji i posvećenosti cilju.

Naime, Marko Mesić bio je prijatelj sa Titom i Edvardom Kardeljem, komandant Jugoslovenskog bataljona, ali i osoba koja je bila odlikovana od strane Adolfa Hitlerovih, Benita Musolinija i Ante Pavelića.

Kako to? Zapravo, Marko Mesić je, pre nego što je postao partizan, bio u sastavu 369 ustaške pukovnije i zarobljen je u borbama kod Staljingrada gde je, na strani Wermachta, stupao sa činom potpukovnika. Neko vreme je proveo u zarobljeništvu u Krasnogorsku, a kako bi izbegao logor za ratne zarobljenike, sa pripadnicima svoje jedinice zaklinje se na vernost saveznicima i priključuje dobrovoljačkim jedinicama Crvene armije.

Po završetku rata Marko Mesić je penzionisan i mirno je živeo u Zagrebu sve do 1948. kada je optužen da je sovjetski špijun. Tokom njegovog hapšenja 1950. godine, Mesić, pod nerazjašnjenim okolnostima, pada pod voz. Preživeo je, ali je na šinama izgubio obe noge.

Inače, oštećenja koja su noževima i hicima napravljena u Crkvi svetog apostola Andreja Prvozvanog i danas se mogu videti na freskama ove crkve, budući da one nikada nisu restaurirane.