Sadržaj oglasnih strana bio je svojevrstan odraz života prestonog grada. Na njima su se nalazile razne stvari - od okršaja tasta i zeta zbog razvoda, preko pretnji lopovima koji su "pozajmili sat" do opanjkavanja konkurencije svake vrste. Sve to na zadnjim stranama ne tako žute štampe. 

Tražim ženu i poručujem "poštenom" lopovu da mi vrati sat

Iz novina "Samouprave" vidi se da traženje bračnog druga nije izum ovoga vremena, jer oglas, kako je naveo srbin sa završenim krojačkim kursem i to u Beču, "želi da upozna gospođicu radi sklapanja braka i vođenja krojačke radnje u mome odsustvu. Poznanstva se mogu obavljati preko celog dana u kući Proke Ćurčije, Živojinova ulica broj 1." Koliko je gospođica posetilo kuću Proke Ćurčije i da li je mladi krojač na kraju pronašao sreću i bračnog saputnika, čitaoci su ostali uskraćeni, nije zabeleženo u novinama. Ali je ostalo zapisano i to da je jedna mlada gospođica, Parižanka, rođena Francuskinja ponudila časove franscuskog jezika i lepog ponašanja "u svakoj gospodskoj beogradskoj porodici". Za uzvrat je očekivala smeštaj i hranu. S obzirom da je francuski bio nezvaničan jezik beogradske gospode, jer je to bilo "nobl" ne samo u prestonici, treba očekivati da je mlada parižanka imala dosta posla.

Stranice ondašnje šampe često su korišćene i za pretnje. Neretko kao argument, jer to i danas a i tada ima posebnu "težinu" -  navođeni su i policija i sud i vlast. Po sistemu "tri u jednom", jer se pretpostavljalo da će jedno od navedenih imati uspeha. Tako se mogu naći oglasi na ivici "naivnosti" kada pokradeni traži od lopova da mu vrati sat koji mu je otet u "Jelikićevoj bašti", kod Gaje kafedžije, pa objavljuje u novinama: "Tom prilikom, oteo mi je Kosta Ristić, mlekadžija, sinovac Marka Cvetkovića, mlekadžije na Dorćolu, sat na lopovski način. Zato ga opominjem preko novina da mi vrati ukrađeni sat, a ako to ne učini, tužiću ga nadležnoj vlasti!" Da li se Kosta pokolebao pa vratio sat, jer novine su novine, a javnost je javnost, ostalo je nepoznato.

Poziv ženama

I ciljani marketing mogao se naći na stranama tadašnje štampe. Modni "pogled" Srbije u devetnaestom veku bio je uperen ka Evropi.

Tako se konfekcija, štofovi i šnitovi stizali najviše iz Engleske koja je imala najbolje štofove tog vremena, zatim Austrije, Nemačke i Mađarske. Da bi se obavestile beogradske dame i gospoda, naslov oglasa je prilagođen kao "Redak događaj". Iza naslova trgovac Ilić koji najavljuje: "Našao sam i kupio u Beču jevtinog a pritom vrlo fino izrađenih žaketa od štofa brinskog, štajerskog i pervijena svilom postavljenih".

Ilić poručuje i vitkijoj i lepo popunjenoj gospodi da je nabavio pantalone raznih boja i veličina i "prsluka od belog i žutog piketa za pranje ujedno i od štofa vunenog, a i svilenih imadem po želji. Espap će stići lađom do 1. septembra ove godine, a prodavaću ga cenjenim mušterijama sa sasvim malom hasnom", odnosno zaradom ili profitom.

"Poštovani čitatelji! Čast svakom - veresije više nikom!"

I ako su "oglašivači" imali za cilj da za njihov tekst sazna što veći broj ljudi, stvarnost je bila malo drugačija. Tiraži tadašnje štampe su bili skromni. Novine su se rasturale pretplatnicima, što je bio spor i mukotrpan posao zbog loše organizovane poštanske službe, pa su često  prenumeranti primali štampu kasnije od drugih.

Drugi način je bila neposredna, ulična prodaja kolporterima koji su izvikujući novinske naslove privlačili kupce. Onu pravu prodajnu mrežu u stvari činile su kafane, razni dućani, mesta gde se kupovao duvan, knjižare. I sve bi nekako bilo podnošljivo za vlasnike štampe, da se u Beogradu nije odomaćilo davanje novina na veresiju. Običaj koji je izdavačima nanosio gubitak, pa su se dogovorili da sve dnevne novine mesecima, u isto vreme, objavljuju oglas: "Poštovani čitatelji! čast svakom - veresije više nikom! - Obaveštavaju se gospoda naše mušterije da više neće moći na veresiju dobijati naše novine. Svoje dugove niko ne plaća pa je to Uredništvu zadalo znatne gubitke i dovelo do finansijskog bankrota".

Prvi deo priče: