Godina je 1456. Pod beogradskim zidinama još jednom su vojske ukrstile mačeve. S jedne strane moćna vojska sultana Mehmeda II Osvajača, a sa druge raštrkani ali neumorni odredi branilaca Beograda. Na jednom od bedema, okružen dimom, vriskom i zveketom oružja sa krstom i mačem u ruci stoji suvonjav, visok čovek. Ime mu Jovan Kapistran i u narednih nekoliko sati odigraće najvažniju životnu ulogu. 

Svetac ili grešnik

Jovan Kapistran na beogradske obale dospeo je preko Italije, Nemačke, Ugarske i istočne Evrope vodeći sa sobom vojsku krstaša koji su za sobom nosili božju reč i ostavljali pustoš. Rođen je 1386. godine u Italiji, u porodici naseljenika iz Francuske. U početku se bavio pravom i bio uspešan u tome, toliko da je u kasnim dvadesetim dobio na upravu Peruđu.  Ipak, zarobljeništvo u koje je dospeo u ratu između Peruđe i Rimnija bilo je za njega poput verske katarze. Napušta svetovni život, razvodi se od supruge, ostavlja prava i u svojoj 30. godini pristupa franjevačkom redu. 

Kakvi su duhovni lomovi uticali na to da od lagodnog života pređe u red koji se odlikovao najrigoroznijim asketizmom, teško je zamisliti. Potpuno opijen verskim zanosom odlučuje se na život putujućeg propovednika. U vremenima kada je neizvesnost bila glavna odlika života, fanatični i harizmatični monah propovedao je pokajanje i umerenost. Putuje Italijom, Nemačkom, Ugarskom sve do Češke i Poljske. Šireći božju reč poput nebeske vatre okuplja sve više pristalica. Umesto crkava, propovedi vrši po pijacama i gradskim trgovima. Pričalo se da ga je u nekim prilikama slušalo i nekoliko desetina hiljada ljudi. 

U svojim traktatima zalagao se za pooštravanje discipline i u već rigoroznom franjevačkom redu, a zbog svoj propovedanja kulta Presvetog imena Isusovog, pozvan je sa pratiocima i u Rim kako bi se odbranio od jeresi. Rečit i srčan, uspeo je da slomi sumnje samog Vatikana, te u narednim godinama putuje Evropom i štiti interese Svete stolici ili bar onoga što je mislio da je pravična hrišćanska vera. 

Zapisi iz tog perioda ne slikaju ga u posebno pozitivnom svetlu. Ostalo je zabeleženo da gde god da je službovao pratio ga je haos i nasilje. Kao inkvizitor isleđuje i spaljuje kako pripadnike suparničkih katoličkih monaških redova – fratičele i jezuite, tako i Jevreje i husite (češki reformatorski pokret zasnovan na idejama Jana Husa). Ovaj vatreni trag prekida 1453. godine kada mu pažnju privlači sila koja se valjala sa Istoka. Te godine, pod udarima Osmanlija pada bastion hrišćanstva - Carigrad. 

Po nalogu pape Kalista III, Kapistran dobija ulogu za koju se spremao prethodne četiri decenije. Postaje vođa krstaškog pohoda. Putuje po Evropi, drži skupove i okuplja pristalice. Iako je uspeo da okupi veliki broj pratilaca, oni su bili sve samo ne hrabri hrišćanski jurišnici. Njegove snage sačinjavali su mahom sirotinja, seljaci, studenti i razni avanturisti. Ugledna evropska vlastela nije htela da se meša. To ga nije sprečilo da se sa svojim krstašima uputi ka Budimu, gde baš i nije bio dočekan raširenih ruku. 

Grafika: Wikipedia

Pred beogradskim zidinama

Zadatak da neorganizovanu masu loše obučenih i loše organizovanih ratnika dovede u kakav takav red, zapala je Janošu Hunjadiju. Iskusan i proslavljen vojskovođa, sa nepoverenjem je gledao Kapistranove krstaše koji su se tiskali u Zemunu, dok je sa juga marširala dobroopremljena pobedonosna turska vojska. Turcima je na ruku išla i činjenica da je moćna osmanska flota zauzela Savu i Dunav, te je izgledalo da je pad Beograda gotovo svršenja stvar. 

Ispostaviće se da je Hunjadi ipak imao više od jednog keca u rukavu. Naime, među 60.000 branilaca Beograda nalazilo se dosta lokalnih Srba, Grka i Mađara koji su branili svoj dom, ali i nešto krstaša koji su na početku opsade jula 1456. godine dospeli iz Zemuna u grad. Na njihovom čelu nalazio se upravo Kapistran koji je fanatično bodrio i podsticao pratioce u boj. 

Drugi kec bila je Hunjadijeva brilijantna taktika koji je primetio jednu fatalnu tursku grešku. Iako brojčano nadmoćniji, turski teški bodovi bili su ukotvljeni što ih je činilo lakom metom. Zahvaljujući lakim srpskim brodovima izvršen je desant na turske lađe i prvi napad je odbijen. Turski gubici merili su se u hiljadama

U znak osvete, sultan Mehmed II naređuje bombardovanje Beograda koje je danonoćno trajalo sedam dana. Od siline napada stradao je gotovo čitav spoljni bedem, a gubici branilaca su bili nebrojeni. 

Predaja ipak nije bila opcija. Silovite borbe vođene su dva dana i noći. Beograd je osvajan stopu po stopu, kamen po kamen. U momentu kada je turska vojska dospela do samog gornjeg grada, tvrđava je bila potpuno u plamenu. U tom haosu, dimu i paljevini, na zidinama je dominirala jedna figura - Jovan Kapistran. 

Ogrnut vatrom i fanatičnom verom, sa mačem u jednoj i krstom u drugoj ruci, pozivao je branioce u napad, proklinjao nevernike i uzvikivao molitve. 

Poslednji juriš u slavu

Da li je prizor jednog ludaka naterao Turke da se povuku ili su shvatili da je neosvajanje Beograda samo jedan privremeni kamen spoticanje na osvajačkom putu, teško je danas zamisliti. Iako je daleko izvesnije da je u pitanju ovo drugo, jer Osmanlije ne bi bile Osmanlije da pored vatrene moći nisu posedovale i izvanrednu promućurnost i pragmatičnost, te slika Jovana Kapistrana kao branitelja hrišćanstva na beogradskim bedemima ostala je zabeležena u narednom predanju. 

Kada je turska vojska počela povlačenje, iskusni Hunjadi naredio je utvrđivanje položaja i da se neprijatelj dalje ne goni. Gubici su bili nemerljivi, grad skoro potpuno uništen. Kolale su i glasine o kugi koja se neprimetno ušunjala i počela da kosi iznutra. 

Ova odluka nije zadovoljila fanatičnog monaha. Okuplja svoje krstaše i uz lupanje bubnjeva, zaglušujuću buku zvona i truba, sa razvijenim zastavama kreću u ludački juriš na nevernike. 

Naviknuti na pravila bitke, Turci nisu očekivali ovakava razvoj situacije. U napadu na turski logor, seljačka vojska naoružana onim čime je stigla da pokupi usput, potukla je skoro do nogu elitne osmanske trupe. Pod udarcima sekira i mačeva stradao je i sultanov vođa janičara Smail-aga, a sam Mehmed II je ranjen, izvukavši jedva živu glavu. 

Foto: Scolaire - Spomenik u Budimpešti

Zaštitnik Beograda?

Pobedonosni Kapistran nije dugo uživao u slavi. Dok se glas o velikoj hrišćanskoj pobedi kao vatra širio Evropom, ranjenim Beogradom širila se kao plamen sasvim druga opasnost. 

Prvo su, između momenata pljačke i sahranjivanja palih saboraca, počeli sukobi između raznih grupa krstaša koji su vrlo brzo eskalirali u pravo krvoproliće. A onda je veliki Kosač obukao haljine Crne smrti i počeo da odnosi preživele branioce. 

Pod udarima kuge umire krajem avgusta prvo Janoš Hunjadi, a nedugo potom fanatičnog sveštenika smrt sustiže u Iloku. 

Više od dva veka posle njegove smrti Svetac Ratnik, kako su ga nazivali u potonjim zapisima, je kanonizovan. Zanimljivo je da se kao godina kanonizacije navodi i 1690, ali i 1724. godina.

Iako je veru više branio mačem i vatrom nego hrišćanskom ljubavlju i blagošću, kult Jovana Kapistrana obeležava se i danas svakog 23. oktobra, na dan njegove smrti. Zbog svojih zasluga u odbrani od Turaka, dugo su ga smatrali svecem zaštitnikom Beograda.