Tog 16. aprila 1944. godine, 600 bombardera poletelo je iz Fođe sa juga Italije. Bila je nedelja, bio je Uskrs, bio je to dan kada je Beograd zavijen u crno. Bio je to tad koji će ostati upamćen kao Krvavi Uskrs 1944.

U 11:56 nebo nad srpskom prestonicom bilo je ispunjeno savezničkim avionima B-17 pod komandom 15. američke vazdušne armije. Beograđani su im mahali misleći da se vraćaju iz borbi sa nemačkim trupama.

Samo trenutak kasnije, odjeknule su prve detonacije, a užas je izbrisao osmehe sa lica ljudi na ulici koji su panično pokušavali da nađu zaklon. Hiljade njih nikada se nisu domogli spasa od 2.739 tona bombi koje su saveznici sručili nad grad.

Foto: Muzej istorije Jugoslavije - Pašino brdo posle bombardovanja 1944. 

Bombe padale i na vojne ciljeve 

Umesto da bombarduju naftnu rafineriju u rumunskoj Ploešti i tako preseku snabdevanje gorivom nemačkih trupa, "leteće tvrđave" sejale su smrt po Beogradu. Žrtve su se nalazile na svakom koraku.

U ratnim dnevnicima američke vazdušne armije toga dana zabeleženo je:

"Misija na Ploešti napuštena usled guste oblačnosti nad ciljem. Gađane sekundarne mete u Beogradu, aerodrom, ranžirna stanica i fabrika aviona. Izveštaje podnelo ukupno 178 posada. Bačeno je više od 500 tona bombi. Izgubljena dva aviona, B-17 "El Diablo", serijski broj 42-32065 iz 99. grupe, William Headrick pilot, 2 zarobljena, 8 poginulih, i B-24 Little Jesus, serijski broj 42-52395, iz 461. grupe, pogođen iz PVO topova, srušio se u blizini Beograda, pilot poručnik Floyd W. Woodard."

Foto: Knjiga "Krvavi Uskrs 1944" - Jedan od najpotresnijih događaja je bombadrovanje porodilišta Kraljice Marije, današnje Studentske poliklinike

Zvanično, kao legitimni ciljevi navedeni su koloseci Beograd-Sava, Zemunski aerodrom, fabrike aviona Rogožarski i Ikarus, fabrike Danubijus, Zmaj, Teleoptik, zemunska železnička stanica i aerodrom. Međutim, pored ovih ciljeva na Krvavi Uskrs 1944. bombe su pale na porodilište "Kraljice Marije" u Krunskoj ulici, danas je to Studentska poliklinika, Bajlonijevu pijacu sa bližom okolinom gde je život zgubilo 200 ljudi, kao i Kalenićevu pijacu. Bombardovana je Palata Albanija u kojoj je pogođeno sklonište u kome su na mestu poginuli svi koji su tu bili sakriveni, a istovremeno su Terazije praktično poravnate sa zemljom. Na meti su bili Tehnički i Pravni fakultet, više bolnica, među kojima i ona u kojoj su se nalazili na rehabilitaciji bolesni srpski zarobljenici iz Nemačke. Stradala je crkva Aleksandra Nevskog, Centralni higijenski zavod, Dečja bolnica, Dečji dispanzer, Bolnica za zarazne bolesti, Dom slepih, Ortopedski zavod, Državni dom za mušku decu, Državni dom za žensku decu, dva doma za decu srpskih izbeglica iz NDH…

Foto: Knjiga "Krvavi Uskrs 1944" - Kao legitimni ciljevi gađane su čak i beogradske pijace

"Prema pouzdanim obaveštenjima Vrhovne komande Jugoslovenske vojske, na Beograd je palo 1.457 bombi prvog i drugog dana pravoslavnog Uskrsa. Porušeno je ukupno 687 zgrada, a 20. aprila je u ruševinama pronađen 1.161 leš. Broj teško povređenih bio je 1.468", piše u radiogramu upućenom 21. aprila u London.

Foto: Knjiga "Krvavi Uskrs 1944" - Stradale su i zgrade Ženskog i Radničkog skloništa

Pravi broj žrtava nikada nije utvrđen. Spekulišese da je bilo između dve i 20 hiljada ubijenih, ali ono što se pouzdano zna jeste, pomalo ironično, da su tokom Krvavog Uskrsa poginula ukupno 382 nemačka vojnika.

Prema broju žrtava i materijalnoj šteti Krvavi Uskrs bio je sličan nemačkom Bombardovanju Beograda 6. aprila 1941. godine, a posledice su bile vidljive i 70 godina kasnije.

Foto: Youtube screenshot - U bombardovanju je oštećena Palata Albanija, a Terazije gotovo sravnjene sa zemljom

Zašto su saveznici bombardovali Beograd?

Sve okolnosti koje su dovele do Krvavog Uskrsa u Beogradu ni danas nisu najjasnije. Brojne su spekulacije o tome ko je tražio i želeo da se Beograd nađe pod tako silovitim napadom saveznčkih bombardera. Dok jedni govore da je sve urađeno prema zahtevu Josipa Broza Tita, drugi govore da iza svega stoji Draža Mihajlović, a treći spominju Vinstona Čerčila.

Zanimljivo, zvanični dokumenti Balkan er-forsa, koji je 1944. pod britanskom komandom 11 puta bombardovao Beograd i druge srpske gradove, i dalje su pod oznakom "Top Secret".

S druge strane, britanski obaveštajac Majkl Liz, čovek koji se 1944. nalazio u Jablaničkom okrugu, svojevremeno je izjavio da se "Staljin sigurno grohotom smejao dok su saveznički bombarderi ubijali Srbe za račun njegovog pulena Tita".

Foto: Wikipedia - Titova depeša povodom savezničkog bombardovanja ciljeva u Jugoslaviji

Ovoj verziji priče ide u prilog činjenica da je Bi-Bi-Si, na dan Krvavog Uskrsa, objavio da su saveznici na zahtev maršala Tita bombardovali Beograd.

"Početkom aprila 1944. Čerčil je u London pozvao brigadira Ficroja Meklina svog izaslanika kod Tita, i Vladimira Velebita, koji je bio Titov oficir za vezu prvo s Nemcima, a potom s Britancima. Oni stižu u štab generala Vilsona, komandanta Sredozemlja 15. aprila, a već sutradan je prvi put bombardovan Beograd… Uspostavljena je koordinacija između Balkan er-forsa, odnosno komande u Bariju i misija koje su se nalazile pri vrhovnom štabu NOVJ i glavnim štabovima republika koji su slali svoje predloge za bombardovanje o kojima su odlučivali Meklejn i Tito", izjavio je svojevremeno Miloslav Smardžić, autor knjige "Krvavi Vaskrs 1944".

Na drugoj strain bombardovanje važnih vojnih ciljeva u Srbiji traženo je i od strane Jugoslovenske vlade u izbeglištvu i vojske Draže Mihailovića još 1942. i 1943. godine. Aprila 1944. oni su tvrdili da su saveznicima sugerisali spisak ciljeva za bombardovanje u Beogradu, a da je pristanak za sve dao Slobodan Jovanović, ondašnji potpredsednik izbegličke vlade.

Sve u svemu pitanje je da li će prava istina ikada biti poznata.

Foto: Knjiga "Krvavi Uskrs 1944" - Umesto oslobođenja, Beograđani su za Uskrs dobili bombe

Spomenik žrtvama Krvavog Uskrsa 1944

Spomen-groblje stradalih u savezničkom bombardovanju Beograda na Uskrs, 16. aprila 1944. godine podignuto je 1966. na Novom groblju.

Autorka Spomen-groblja bila je arhitekta Milica Momčilović. Prema njenoj ideji 15 mermernih ploča nalazi se na 11 ozidanih betonskih humki koje podsećaju na rovove u kojima su primarno sahranjivani poginuli. Na posebnim pločama ispisana su imena 313 identifikavanih žrtava i podaci o 78 neidentifikovanih muškaraca, 71 žene i 16 dece.