“Jedan napred, nazad jok,

To se zove lambet vok!”

“Dok diktatori besne…”

“Lambet vok” je pesma koju je 1937. godine komponovao Noel Gej za potrebe pozorišnog mjuzikla “Ja i moja cura”. Ime je dobila po Lambet voku, ulici čuvenoj po pijaci i kulturi radničke klase u londonskom kraju po imenu Lambet. Zarad komada skrojen je i istoimeni ples, ”lambet vok”, čijim koracima glavni akter, poreklom iz Lambeta, pokušava da naučiti svoje nove poznanike iz visokog društva.

Za tren oka manija je zahvatila čitavu Evropu. U svim prestonicama, od Praga do Pariza, svake večeri dame i gospoda su igrali do sitnih sati po šarenim pločicama. Zanimljivo je da se ova moda “izlila” na drugi kraj Atlantika i “zapatila” Sjedinjenje Američke Države 1938. godine, i to zahvaljujući bostonskom vođi orkestra Džozefu Džou Rajnsu. Rajns i njegov bend su neretko nastupali u Njujorku, pa je sam tim ples postao krajnje popularan u “poznatijim” noćnim klubovima.

U međuvremenu, u Nemačkoj je vođa benda Adalbert Luter sklepao nemačku adaptaciju pesme, koja je za tili čas postala hit u klubovima sving muzike. Na to je neimenovani član Nacističke partije skrenuo pažnju 1939. godine, proglasivši “lambet vok” za “jevrejsko zlo i majmunisanje” u sklopu govora o tome kako je “revolucija privatnog života” naredni veliki zadatak nacionalsocijalizma u Nemačkoj. Ipak, numera je ostala “na glasu” među nemačkom javnosti. Štaviše, “jahala” je radio-talase, pogotovo tokom rata, kao vitalni zadatak u održavanju javnog morala.

Godine 1942. Čarls I. Ridli iz britanskog Ministarstva informacija napravio kratki propagadni uradak po nazivom “Šiklgruber igra lambet vok”. Iskoristio je snimak iz filma “Trijumf volje” u režiji Leni Rifenštal, montirajući ga tako da izgleda kao da nacisti plešu uz taktove “lambet voka”. Nije se dugo čekalo na odgovor vinovnika Drugog svetskog rata: Jozef Gelebs je brže-bolje uvrstio Ridlija na gestapovsku listu za odstrel čim Britanija bude poražena.

Ples “lambet vok” je čak dospeo na naslovnu stranu jednog od najtiražnijih dnevnih listova u Britaniji. Naslov u “Tajmsu” je glasio: “Dok diktatori besne, a političari pričaju, cela Evropa igra lambet vok.”

“Džumbus džok”

Nije dugo trebalo da se “lambet vok” domogne granica naše nekadašnje države. Bilo je krajem 1938. godine, kada je isti zašao u Beograd i smesta zarazio njegove žitelje. Koliko već tokom novogodišnje noći, od centra pa do periferije, orila se pesma i lumpovalo se do kasno u noć. Čak i oni nikad nisu zagazili na plesni podijum, nakon jedne ili jedanaeste čašice, zaigrali su kao najstrastveniji igrači na svetu.

Ni staro, ni mlado se nije libilo da se okuša u ostrvskom plesu koji je se, u nedostatku bolje reči, poput pandemije munjevitom brzinom širio čitavim Starim kontinentom, gde je usput svaka nacija od njega pravila sopstveni specijalitet. Isti slučaj je bio i kod nas. Naizgled su svi đuskali isto, ali svako pomalo drugačije.

Otuda svako praznično popodne u popločanoj golemoj trpezariji raštimovana masa je na sva glas veselo pevala i vitoperila se u skladu sa ritmom. Upitana da li možda pleše “lambet vok”, sledeo je gromki odričan odgovor.

“O, ne! O, jok! 

Mi igramo naše igre! 

Mi igramo džumbus džok!”