Da telefonske zezancije nisu izum savremenog doba, potvrđuje Njuz nalik vest od pre devet decenija. Naime, tridesetih godina prošlog stoleća Beogradska telefonska centrala akvizirala je aparate-lovce, koji su imali samo jednu jedinu svrhu - da ganjaju nepristojne ljude preko telefona.

Zbogom anonimnosti

Početkom februara 1932. godine u štampi je odjeknula vest da je Beogradska telefonska centrala poručila tzv. aparate-lovce. Radilo se o posebnim telefonskim stanicama, čiji zadatak je bio da od jutra do sutra vrebaju i gone besposlene građane čije glavno oruđe dokolice je bio telefon i uznemiravanje poštenog sveta bez ikakvog povoda. To je ujedno značilo i jedno veliko “zbogom” anonimnosti.

Centrala nije previše zalazila u tehničke pojedinosti, sem da je u pitanju poslednja reč tehnologije. Postupak prijave je kretao tako što bi se telefonski pretplatnik obratio nadležnom ogranu u Centrali sa pritužbom o šikaniranju, koja bi bila prosleđena aparatu-lovcu. Na njemu je bilo da locira broj telefona sa kojeg je verbalno napastvovana žrtva, a onda su neoprezni mogli samo da sklope ruke i pomole se.

Šeretluk ili ne, pitanje je sada

Po dobro starom običaju, javnost je bila umnogome podeljena po ovom pitanju. Brojni žitelji varošice smatrali su da je reč o najobičnijem šeretluku u režiji Centrale. Čak i da je ti kobajagi lovci postoje i u stanju su da ulove osobe koje uznemiravaju druge, čemu obznanjivanje toga stanovništvu. Sa pravom su se upitali zašto to nije ostalo pod velom tajne.

Sa druge strane, mnogi su mislili da je i te kako reč o smisalici sprčkanoj u kuhinji Centrale, ali na trgovačkoj osnovi, koja je trebala da ih primora da se late slušalica javnih govornica i tu troše svoj mukotrpno stečeni novac. Računica je bila kristalno jasna i glasila: jedan razgovor je stajao dinar, a dnevno se obavljalo preko tri stotine takvih poziva, a kada se na to doda broj pristojnih pozivaoca… Centrala bi namakla ozbiljnu svotu novca, te odmah isplatila navodne automate.

Šta je rekla “struka”?

Pravi pravcati lovci su, takođe, imali komentar na ovu novinu koja je čekala Beograđane. Posve skeptično su gledali na čitavu stvar, čvrsto verujući da lov nije lov bez divljači. Sve ostalo je puka lakrdija. 

Zaključak su izveli u formi pitanja, postavljajući ga “automatskim kolegama” iz Centrale: šta ako, na primer, jedan njihov lovac potegne i ispriča “lovačku priču”, pa se nevinom čoveku “napakuje” spačka i on ni kriv ni dužan nagrabusa, te ostane bez telefonske linije i bude optužen za opscenosti. 

Hipoteza je bila na mestu, ali konkretan odgovor Centrale je izostao, uz samo priznanje da su komplikacije neminovne kao i u svakom drugom novom i neuhodanom poslu.

Upotreba lovaca u sopstvenu korist

Ipak, čim je aber o lovcima na nepristojne ljude prozujao varošicom obradovao je izvestan broj ljudi. Među njima ponajviše spadali su oženjeni i zaposleni Beograđani. Naime, uvođenjem ovih lovaca oni su mogli da prijave sopstveni broj i time uskrate nestašnim suprugama užitak prekraćivanja vremena na telefonskoj vezi. To je nešto što nije polazilo za rukom ni raznoraznim privatnim detektivskim biroima za tajno praćenje.

Međutim, uprkos najavama da će ovi lovci za nekoliko dana tokom februara 1932. godine stupiti na snagu, to se, zapravo, nije dogodilo. U nadolazećim nedeljama, mesecima i godinama nije bilo ama baš nikakvog zapisa o tome. I onda prosto čovek mora da se zapita da li je to Centrala samo “opipavala” teren ili se radilo o nečijoj sklonsti ka vragolanstvu.