Problem žena koje ostanu trudne i bez pomoći oca deteta oduvek je postojao. U patrijarhalnom Beogradu, početkom 20. veka, biti trudna, a nemati muža, bilo je gore nego da imate tuberkulozu i tufus istovremeno. Zbog toga je procenat napuštene dece bio veoma velik. Srećom, dva lekara, čuveni Jovan Jovanović Zmaj i doktorka Draga Ljočić uvideli su kroz koliko muke ove žene prolaze i kolika pomoć je neophodna i njima i napuštenoj deci. Kako bi pomogli ovim mališanima, udružili su snage i organizovali otvaranje Materinskog doma koji će pomoći napuštenim bebama.

Borba za opstanak

Već na samom početku rada Materinskog udruženja došlo je do trvenja između osnivača. Dr Zmaj tražio je da se u Dom primaju deca koja su rođena u Babičkoj školi. Nepokolebljiva Draga Ljočić, boreći se za funkcionisanje i opstanak Doma odgovorila mu je da ti mališani ne mogu da budu primljeni sve dok se ne ispune uslovi koje je Babička škola obećala – snabdevanje hranom, vešom i prilozima. Znala je da ako popusti i primi decu bez dopunskih sredstava, da ubrzo neće biti hrane i finansija ni za njih, a ni za štićenike koji su već u Domu. ­Sa druge strane, preko Sanitetskog odeljenja Ministarstva unutrašnjih poslova počeo je da stiže novac. Međutim, oni su želeli da imaju nekoga ko će imati uvid u trošenja novca te su za tu funkciju odabrali doktora Jovana Jovanovića Zmaja. Predsednica i potpredsednica su se žestoko pobunile protiv ovoga jer bi to značilo da Materinsko udruženje gubi nezavisnost u odlučivanju, a to je bilo neizmerno važno. Udruženje je moralo da funkcioniše nezavisno, a ne pod pritiskom državne uprave. I, zaista, stvar je rešena tako što je kontrolu nad utrošenim sredstvima vodio načelnik Sanitetskog odeljenja koji je, ujedno, bio i član Nadzornog odbora Materinskog udruženja. Kako su, do tada, brigu o napuštenoj deci morale da vode opštinske vlasti, shvatili su da je bolje da finansije i decu usmere u Dom umesto u siromašne porodice koje nisu imale uslova.

Već u aprilu 1906. godine Materinsko udruženje preuzima brigu o dvadesetoro dece o kojima se, prethodno, starala opština. Ta deca bila su vrlo zaostala po pitanju fizičkog razvoja, vaspitanja i održavanja higijene. Pored dece koja su bila „društvena“, što je značilo da su im majke preminule na porođaju, samohrane su i ne mogu da brinu o deci ili su, pored toga i bolesne, odnosno da je opština dužna da vodi brigu o njima, bilo je i „privatne“ dece koja su u Dom poslata jer je majka bila bolesna, a otac nije mogao da brine o toliko dece, naročito ne o najmlađima koji su i najzahtevniji. Razloga za tragediju, nažalost, nikada nije manjkalo. Njihov smeštaj u Domu plaćale su porodice.

Sve ovo vodilo je rastućim predrasudama i pritisku „moralnog“ Beograda na Udruženja. Kao da se sav nemoral i blud glavnog grada manifestovao u ovom Domu. Stvari su se promenile kada je, sredinom novembra 1906. godine, Dom posetio kralj Petar I Karađorđević i poklonio Udruženju 100 dinara u zlatu. Uskoro je princeza Jelena Karađorđević postala pokroviteljica ovog Materinskog udruženja te su moralne gromade našeg glavnog grada zaćutale. Vremenom je počelo da jenjava i mišljenje da se Domom promoviše nemoral i razvrat.

Prelazak u Resavsku

Zgrada u kojoj je Dom prvobitno bio otvoren više nije zadovoljavalo njegove potrebe. Dece je bilo sve više i morali su se poboljšati higijensko-zdravstveni standardi.  Zbog svega toga, Dom za nahočad preselio se u Resavsku broj 90 u zgradu koja je, u datom trenutku, delovalo kao da će imati kapacitet da primi svu decu bez roditelja kojima je potreban smeštaj i briga. Ovo zdanje mitropolit Dimitrije dao je na upotrebu Udruženju, ali uz plaćanje kirije. Ubrzo je Dom imao 42 štićenika o kojima su članice Udruženja vodile brigu. To je bilo daleko više od kapaciteta i smeštajnog i što se tiče brige, ali i hrane i drugih tekućih potreba.

Nažalost, pokazalo se da je i ova zgrada premala da prihvati svu decu nesrećne sudbine. Bio im je potreban još veći objekat koji u potpunosti ispunjava higijenske, zdravstvene i sve druge uslove. U martu 1911. godine, Društvo za pomaganje sirote i napuštene dece ustupilo je Domu zemljište na uglu ulica Vojvode Milenka i kralja Milana. Nažalost, izgradnju doma na ovoj lokaciji prekidaju balkanski ratovi i Prvi svetski rat koji je za njima usledio. 

Prvi svetski rat – strahote odraslih, ali i mališana

Srećom, tokom Velikog rata, Udruženje i Dom nastavili su sa radom, čak i za vreme okupacije. Bilo je izuzetno teško obezbediti hranu, sanitetske uslove, garderobu i lečenje za mališane, ali Natalija Petrović, tadašnja nadzornica, nadljudskim naporima uspevala je da osigura dovoljno za funkcionisanje. U vreme bombardovanja Beograda, Dom je izmešten na periferiju, radi bezbednosti dece. Po okončanju okupacije Dom je bio u teškom stanju, a dece bez roditelja bilo je sve više. Nekoliko supruga austrijskih oficira priskočilo je u pomoć i počelo da pomaže. Beogradska opština pomagala je Dom koliko je mogla, najčešće veoma skromnim sredstvima u vidu ogreva i nešto hrane. Čak je i Crveni krst Srbije uspeo da, preko Ženeve, pošalje pomoć. Po završetku rata Dom nastavlja da radi, ali u vrlo teškim uslovima. Pristizao je veliki broj bolesne dece, hrane je bilo malo. Pod hitno se morala izgraditi nova zgrada za smeštaj ove dece. Ponovo je aktiviran plac na uglu ulica Vojvode Milenka i kralja Milutina. Mnoge žene iz inostranstva udružile su se oko skupljanja sredstava za ovaj poduhvat. Temelji novog Doma udareni su 18. juna 1922. godine. Ovaj put, Dom je primao samo decu do 3 godine, dok su stariju prihvatala druga udruženja koja su se osnovala ili reaktivirala posle rata.

Deca koja su primana birana su prema utvrđenoj proceduri, a prednost su imala životno ugrožena. Malo pomalo i Dom je stao na noge pružajući zaštitu mališanima koje život od samog početka nije mazio.

 

Materinsko udruženje vrlo uspešno je sprovodilo svoju misiju i funkciju sve do početka Drugog svetskog rata. Tokom ovog perioda, a i posle, osnovala su se brojna udruženja koja su vodila brigu o deci bez roditeljskog staranja. U zgradi Doma za odojčad Materinskog udruženja danas se nalazi Institut za neonatologiju – pravi naslednik ovog plemenitog Udruženja koji je započeo borbu za zdravlje beba i njihovu bolju šansu u životu.

Bibliografija: http://istorija20veka.rs/wp-content/uploads/2018/07/2018_2_02_mil_37-54.pdf