Problem žena koje ostanu trudne i bez pomoći oca deteta oduvek je postojao. U patrijarhalnom Beogradu, početkom 20. veka, biti trudna, a nemati muža, bilo je gore nego da imate tuberkulozu i tufus istovremeno. Zbog toga je procenat napuštene dece bio veoma velik. Srećom, dva lekara, čuveni Jovan Jovanović Zmaj i doktorka Draga Ljočić uvideli su kroz koliko muke ove žene prolaze i kolika pomoć je neophodna i njima i napuštenoj deci. Kako bi pomogli ovim mališanima, udružili su snage i organizovali otvaranje Materinskog udruženja koji će pomoći i pružiti nadu napuštenim bebama.

Zmaj u borbi za decu

Tokom jednog perioda svog života, dr Jovan Jovanović Zmaj živeo je u Beogradu i bio je zaposlen kao direktor Babičke škole. Pored toga što je učestvovao u obučavanju mladih medicinskih tehničara i porodilja, bio je vrlo upućen u društvena dešavanja i probleme koji su se javljali kod trudnica koje su dolazile da se porode. One koje muž nije čekao na izlasku kako bi se zajedno brinuli o bebi, bile su osuđene na propast. Osude bi stizale sa svih strana – od primarne porodice, preko familije, komšiluka, ljudi na ulici... Ove mame bile su izložene stubu srama samo zbog toga što nisu imale muža. Broj slučajeva u kojima su samohrane majke u porodilištu Babičke škole napuštale svoju decu bio je sve veći.  Za ovu decu bila je zadužena opština na kojoj je dete ostavljeno. Zbog gužve koja u već postojećem Domu za sirotnu decu, nahočad (napuštena deca) smeštala su se u hraniteljske porodice koje su, najčešće, bile vrlo siromašne i ovo radile kako bi ostvarile neku finansijsku dobit za sebe. Nažalost, u hraniteljskim porodicama loši higijenski uslovi bili su svakodnevica što je vodilo čestom razboljevanju i visokoj smrtnosti napuštene novorođenčadi koja su bila smeštena kod ovakvih ljudi. Mučen strašnim činjenicama i željom da učini nešto kako bi se pomoglo ovim mališanima, dr Jovan Jovanović Zmaj, u prvim godinama 21. veka, piše uticajnoj Karađorđevoj ćerci i moli je da osnuje humanitarno udruženje čiji bi cilj bio smanjenje smrtnosti dece i zaštita siročadi. Ova uticajna žena savetuje se sa doktorkom Dragom Ljočić i odlučuje da se prihvati ovaj veliki izazov. Znajući da jedino žene mogu da učine jedno ovako važno delo, ona okuplja grupu prijateljica kojima dr Jovanović izlaže svoje želje i ideju. Simbolično, na praznik Materice, održana je osnivačka skupština Materinskog udruženja i stvar je pokrenuta. Sara Karamarković izabrana je za predsednicu, a doktorka Ljočić postala je potpredsednica ovog udruženja. Borbene i željne pomaganja najosetljivijoj kategoriji nije ni čudo što su, baš njih dve, „ostavile srce na terenu“ u borbi za napuštenu decu i za njihovo bolje sutra. Doktorka Ljočić bila je žena od akcije te je ubrzo počelo da se radi ne samo na zdravstvenoj zaštiti napuštene dece nego i na otvaranju institucije u kojoj bi mališani boravili, a sve to kroz organizaciju brojnih humanitarnih akcija. Drugi njen cilj, pored pomoći ostavljenoj deci, bio je podizanje svesti Beograđana i ostalih građana Srbije. S obzirom na to da su članice upravnog odbora bile veoma moćne žene, novac za pokretanje Materinskog udruženja bilo je veoma brzo prikupljen.

Pored redovnih članarina koje su članice prikupljale, organizovale su mnoštvo humanitarnih akcija, davanje dobrovoljnih priloga, a tu su bila i finansijska sredstva Beogradske opštine koja ih je podržala od samog početka. Članice Uprave obavezale su se da će svakodnevno nadzirati negu i vaspitanje štićenika udruženja. Tokom prve tri godine rada ovog udruženja Sara Karamarković (koja je, jedno vreme, bila i članica Ženskog društva) iskoristila je kontakte koje je imala, te je iscrpne izveštaje o radu Materinskog udruženja objavljivala u novinama Domaćica koji je bio glasnik Ženskog društva.

Otvaranje prvog doma za nezbrinutu decu u Beogradu

Prva godina rada Materinskog udruženja bila je veoma plodna te se članstvo rapidno uvećava. Iako sa relativno skromnim finansijama, a ne želeči da čekaju predugo, prvi dom otvoren je u Studeničkoj ulici broj 34 i nazivao se jednostavno – Dom za nahočad. Prvi štićenici u dom primljeni su 1. decembra 1905. godine. To su bili mališani koji su, uglavnom, bili odojčad i kojima je bila potrebna puna pažnja kako bi imali priliku da rastu i razvijaju se. Pored njih, vrata su bila otvorena i za nekoliko majki sa svojim bebama koje su došle kako bi imale ulogu dojilja. I Zmaj i dr Ljočić bili su svesni važnosti dojenja za pravilan razvoj i dobar imunitet novorođenčadi, te su, primajući mlade mame koje su želele, obezbeđivali i njima smeštaj, a i bebama pravilnu ishranu. Dr Draga Ljočić volonterski je upravljala domom, dok su pomoćne lekarke bile dr Marija Zibold, dr Ljubica Gođević, dr Marija Savić i doktorka Marija Vučetić. Ovaj tim ozbiljnih borkinja, koje su se prvo izborile za svoje pravo na obrazovanje i da postanu prve lekarke u Srbiji, davao je sve od sebe da humanu ideju kojoj su pristupili dovedu na najviši nivo.

Beograd, okovan patrijarhalnim vaspitanjem i stavovima, bio je protiv osnivanja ovog udruženja, a pogotovo protiv otvaranja doma koji bi bio „podrška rađanju vanbračne dece od strane majki sumnjivog morala“. Nije se postavljalo pitanje ko ulazi u odnose i pravi decu često mladim i neiskusnim devojkama. Najgora stvar na svetu bila je žena koja bez muža dobije dete. Prema njihovom mišljenju, Dom je podržavao nemoral i blud. Srećom, na ovakve kuloarske priče hrabre žene koje su osnovale Udruženje i želele da pomognu majkama i bebama koji su se našli u ovoliko teškoj i nezavidnoj situaciji, nisu davale ni pet para. Gurale su svoju priču i držale se svoje napredne i široke slike.