Iako je bila prva nastavnica solo pevanja u srpskoj prestonici i žena kojoj pripadaju velike zasluge za osnivanje Beogradske opere, zvezda Miroslave Binički danas, nažalost, ne sija onim sjajem koji je zaslužila. Poznatija kao supruga Stanislava Biničkog, ova Nemica je svojim radom postavila temelje muzičke pedagogije kod nas, a svojom posvećenošću obnovila je crkveni hor Vaznesejske crkve u Beogradu.

Skromna studentkinja

Miroslava Binički rođena je 9. oktobra 1876. godine u Minhenu kao Frieda Blanke. Od malih nogu je lepo pevala i volela muziku, te je bio logičan sled događaja da upiše Muzičku akademiju u rodnom gradu, gde je studirala solo pevanje i muzičku pedagogiju. Iako krajem 19. veka devojke nisu bile usmeravane ka visokom obrazovanju, mladoj Friedi nije smetalo da bude jedna od ređih pripadnica lepšeg pola na svom fakultetu.

U svojim studentskim danima, skromna Nemica nije mogla ni da nasluti da će postati jedan od stubova temeljaca muzičke kulture u Srbiji i da će ovoj zemlji pružiti svoj maksimum, rame uz rame sa svojim čuvenim suprugom Stanislavom Biničkim.

Frieda je bila moja kraljica

Godine 1896.  Stanislav Binički upisuje Muzičku akademiju u Minhenu. Na ovaj put krenuo je kao stipendista Ministarstva prosvete kako bi se obrazovao, a potom vratio u Srbiju i pomogao njen kulturni razvoj. Međutim, pored znanja, u glavnom gradu Bavarske Binički pronalazi i svoju buduću suprugu tada skromnu studentkinju raskošnog glasa.

Tokom jednog od sasvim običnih fakultetskih dana, sudbina namenila velika dela za dvoje mladih studenata. Na jednom od stručnih predavanja, mlada lepa Nemica zagledala se snenim pogledom preko listova partitura na svom stalku. Pogled joj je susreo pogled mladog studenta iz „evropske provincije“ koji joj je uputio najlepši osmeh koji je do tada videla. Bila je to obostrana ljubav na prvi pogled.

Najlepše su zvona zvonila tog dana kada je Freida postala gospođa Miroslava Binički odlučivši da promeni ime iz neizmerne ljubavi prema svom mužu.

Nedugo zatim Stanislav donosi odluku da se vrati u Srbiju, a Miroslava ga je pratila. Tako se mladi bračni par 1899. godine nastanio u Beogradu.

Miroslava – kamen temeljac solo pevanja u Srbiji

Ubrzo po povratku u Srbiju Stanislav Binički počinje da sarađuje sa Stevanom Mokranjcem, Cvetkom Manojlovićem Rendlom, Mihlom i drugim gorostasima srpske klasične muzike. Nije prošlo dugo i osnovana je Srpska muzička škola.

Miroslavu su veoma poštovali zbog njenog apsolutnog sluha i školovanog glasa, te je izbor pao da se katedra za solo pevanje dodeli baš njoj. Tako gospođa Binički postaje prva nastavnica solo pevanja, ne samo u Beogradu već i na prostoru čitave predratne Srbije i postaje sam kamen temeljac za ovaj vid umetnosti. Pokazalo se da je, pored toga što je vrhunski muzičar i izvanredan pedagog. Učenici su je obožavali, a govorilo se da je iz svakoga uspevala da izvuče maksimum.

Zajedno sa suprugom, Miroslava je jedan od osnivača Muzičke škole Stanković u kojem izvesno vreme radi kao horovođa i nastavnik solo pevanja.

Osnivanje beogradske opere

Opterećena ostacima uticaja otomanskog carstva, muzika u Srbiji ostala je „ni na nebu ni na zemlji“. Školovan na savremenoj muzičkoj akademiji, Stanislav Binički odlučio je da Beogradu prikaže potpuno novu muzičku formu – operu. Počeo je sa postavkom različitih opera inostranih autora, a onda je i sam počeo da ih komponuje.

Miroslava je pored pedagoškog rada angažovana i na ovom polju te sarađuje kao korepetitor, horovođa, pa čak pokazuje umešnost i u režiji opera. I taman kad je ovaj umetnički žanr zaživeo i osvojio srpsku prestonicu, Veliki rat je sa scene na front poveo veliki broj umetnika, među kojima je bio i sam Stanislav.

Nakon što se Binički vratio kući iz rata on i Miroslava pokušavaju da staroj operi daju novi sjaj. Svojim savetima gospođa Binički pripomogla je obnovi operskog repertoara koji se pre Prvog svetskog rata igrao u Beogradu. Pored toga učestvuje i u stvaranja novih repertoara klasičnih dela.

Nastavak:

Miroslava Binički (2) - žena koja je zbog ljubavi promenila zemlju i ime, ali muziku nikada