Pronaći dobar i jeftin stan u Beogradu oduvek je bio problem. Gradski stambeni fond uvek je kuburio sa deficitom stanova i suficitom potražnje. Pa čak i nađete pristojan smeštaj, pitanje je koliko će stanodavac biti uviđavan i da li će kirija skakati kao živa u barometru. Takve probleme imali su i stanovnici prestonice između dva svetska rata, kada je naš grad munjevitom brzinom napredovao i svake godine pod svoje skute primao hiljade i hiljade došljaka, a neobično rešenje našao je jedan ondašnji Beograđanin i to na četiri točka.

Muke beogradskih podstanara

Pre stotinak godina u Beogradu je postojao običaj da se s proleća i pred zimu dešavaju velike migracije podstanara usled “korigovanja” cena kirije. S jednog na drugi kraj grada kloparale bi tada taljige i kamioni puni skromnog pokućanstva. Oni sa manje sreće, nosili bi u par kofera i na sebi svu svoju imovinu. Oni, pak, sa najmanje sreće dovijali su se ovako ili onako, tražeći smeštaj na samim obodima grada. I tada, kao i sada, stanodavci su sa velikim nepoverenjem gledali na porodice sa više članova, tako da su oni gotovo sigurno bili osuđeni na najgore uslove života, osim ako nisu imali da doooobro plate, a često nisu imali.

Gorku sudbinu jednog takvog nevoljnika beleži 1938. godine novinar predratnog “Vremena”. Naime, šetajući se Vračarom i Zvezdarom, tada još dalekim predgrađem, primetio je neobičnu “limuzinu” koja se svakog dana “preparkiravala” sa jednog na drugi ćošak prašnjavih ulicama. Kada je malo bolje zagledao, primetio je dečije glave koje sa interesovanjem izviruju i merkaju prolaznike. Oko automobila su se vrzmale i dve sirote ženice i jedan plećati mušarac za koga se činilo da je vlasnik vozila. Kao uplašena životinjka, vozač bi osmotrio ulicu, uskočio u kola, upalio motor koji bi se malo zakašljako, pa zabrektao i polagano otkotrljao vozilo do sledeće ulice. Na kraju je znatiželja preovladala, te se pisac članka usudio da presretne “domaćina” ove moderne čerge.

Ime mu je bilo Đorđe Kuznecov, sa adresom na uglovima Bulburdera, Dušanovca, Vračara, Makiškog druma i  Čuburskog druma. Pored automobila sa registracijom 1287 nosio je svu svoju pokretnu imovinu, koja je uključivala petoro dece, suprugu i sestru. Da, baš tako. U skromnoj šklopociji boravilo je osam duša po najvećoj ciči zimi i vrućinama od kojih se topio asfalt.

Razlog njihovog života bio je odmah jasan – mali prihodi, puno gladnih usta i nevoljnost kiradžija da prihvate mnogočlanu porodicu. Umesto da završe na ulici ili u nekoj sklepanoj baraci, Đorđe je odlučio da u malena kola potrpa sve što ima i da staniše traži po beogradskim ulicama. Jer, kao i danas, i tada je postojala zabrana života na ulicama.

Kad stvari krenu po zlu

Mada bi neki današnji avanturisti na ovakav način života možda gledali sa oduševljenjem, realnost je bila daleko gorča. Hromi automobil jedva se držao na okupu. I najmanji prolom oblaka učinio bi da se motor ugasi i da „kuća putujća“ ostane nasukana u bari i blatu poprečnih ulica kao zlosrećni Titanik. Kada ih ne bi mučila kiša, davila bih ih prašina koja se dizala sa ulica i vrelina krova upeklog od nemilosrdne zvezde.

Na licima stanara sve ove nevolje jasno su mogle da se pročitaju. Radoznale dečije oči sijale su sa anemičnog lica, a ženice bezvoljno su vukle za kolima vodu i potrepštine potrebne za svakodnevni „život“. Konačni utisak bede i beznađa opisao je novinar rečima: „Posmatrajući taj hromi automobil i njegove stanovnike, čije su fizonomije premorene od traženja, čoveka obuzima želja da ga oblepi štampanim prospektima mnogih dobrotvornih Udruženja, upućujući ovaj živi paradok u neki muzej za proučavanje promašenih akcija“.