Godina 1968. obeležena je prvim studenskim demonstracijama u komunističkoj Jugoslaviji, ali i pojavom kladanjske “Muške vode”, koja je, navodno, blagotvorno delovala na zdravlje gospode i raspoloženje dama. Priča se brzo pročula i Kladanj je preko noći ušao u žižu javnosti, a boce “Muške vode” nalazile su na gotovo svim rafovima, sem beogradskih.

Lekoviti izvor na planini Konjuh

Legenda o “Muškoj vodi” datira još iz 17. veka, kada je o njoj naširoko pisao najslavniji otomanski putopisac, Evlija Čelebija. On je u svojim delima potanko beležio o lekovitom izvoru na koji su dolazili age i begovi, tegleći sa sobom silne prazne bačve i vraćajući se nazad sa prelivajućim.

Da se radi o nekakvom eliksiru mladosti, zemlja, a posle i svet postaju svesni kada je u dremljivoj bosanskohercegovačkoj varošici, Kladanj, 1968. godine otpočeto flaširanje te iste tekućine pod nazivom “Muška voda”. Isprva, tobože, uz samo gutalj-dva gospoda više ne bi mučila muku sa potencijom. Otuda i čuveni reklamni slogan “Muška voda - ženska radost”.

Kako je isticao tadašnji direktor kladanjskog proizvođača, g. Muhidin Pašić, zahvaljujući temeljnim analizama dokazano je da “Muška voda” pomaže i bolesnicima sa povećanim krvnim pritiskom, stomačnim bolesnicima i šećerašima.

(Ne)očekivana nestašica?

Otkako su “pečat odobrenja” na ovu vodu stavili etablirani stručnjaci iz Sarajeva, Graca i Njujorka, koji su je toplo preporučivali pacijentima kao “najdelotvorniji lek”, zavladala je prava pravcata jagma. U Kladnju doslovno nisu znali kako da podmire tu silnu potražnju.

Ubedljivo najveći problem sa kojim se proizvođač “Muške vode” susretao bio je manjak ambalaže. Zapravo, nikako im nije polazilo za rukom da se opskrbe sa dovoljno boca za flaširanje. Na raspolaganju su imali “svega” 50.000 flaša, dok su potrebe bile barem deset puta veće i to samo za flaširanje prodatih količina u našoj zemlji.

Svetska pomama za “Muškom vodom”

Da se “dobar glas” daleko čuje i ne poznaje granice, ubrzo je dobio svoju potvrdu u vidu sklopljenog sporazuma sa njujorškom firmom “Šapiro”. Prema odredbama ugovora, na američko tržište trebalo je isporučiti tri miliona litara ove, po svim merilima, lekovite vode. Iako je dogovor bio postignut, opet je izostanak ambalaže doveo čitav posao vredan dve milijarde dinara pod veliki znak pitanja. U istih mah, 500.000 litara “čarobne vodice” čekale su Nemačke, Austrije, Italije i zemlje Bliskog istoka.

Najzad na beogradskim rafovima

Beogradska trgovačka mreža je bila jedna od malobrojnih u ondašnjoj državi koja nije opskrbljivala svoje potrošače “Muškom vodom”, jer nije imala sklopljen ugovor sa preduzećem iz Bosne i Hercegovine.

Međutim, 11. jula 1970. godine tome je konačno došao kraj. Tog datuma utanačene su sve pojedinosti u vezi dogovora između kladanjskog proizvođača i beogradskih snabdevača, “Centroproma” i “Zadrugara”, koji su nedugo zatim rafove svojih samoposluga ispunili bocama “Muške vode” po ceni od 3 dinara po litru.

Kada su ugledale svetlost dana, to je bilo na opštu radost muške, ali i ženske populacije glavnog grada. Naime, pre toga zainteresovane stranke su morale na raznorazne “načine” da se dovijaju da bi se naposletku dokopale te “čudesne” vode.

Neminovan krah

Plasman na inostranom tržištu, nažalost ili na sreću, neslavno se završio i to vrlo brzo. Boce su povučene sa polica čim je ustanovljeno da uistinu sadrže bakterije u sebi. No, to se ovde nije “uzimalo za zlo”, pa je prodaja i te kako nastavljena širom tadašnje zemlje, bez ikakvog pogovora.

Usled nedaća koje su zadesile čitavo ovo podneblje početkom 90-ih, konačna “ručna” povučena je u kladanjskom pogonu 1992. godine, kada se jednom za svagda prestalo sa flaširanjem “Muške vode”.