Još u zapisima prvih evropskih putnika koji su krajem 18. i početkom 19. veka gonjeni neobičnim avanturizmom završili na našim obalama, saznajemo da se u Beogradu odvajkad dobro jelo i pilo.

Tokom vekova ređali su se hanovi, karavan-saraji, asčinice, imareti, koje su vremenom potisnule čuvene beogradske krčme, kafane i mehane, a još kasnije bife i ekspres-restorani. Mešale su se orijentalna, srpska, evropska kuhinja - od nemačke i mađarske do danas prefinjene francuske i pristupačne italijanske, pa čak i veganske.

Znamo da je knez Miloš pio dobro prepečenu kafu u “Varoš kapiji”, da su gurmani stolovali u kafanama Fišeklijske čaršije, kako je Moskov šnit postao omiljeni beogradski slatkiš, gde se služio prvi espreso “s nogu”, i mnogo toga još što je ispisivalo nevidljivu istoriju Beograda koju ne učimo u knjigama. 

A u toj potrazi za skrivenim fragmentima kafanske prošlosti, nailazimo i na tekst iz novina “Vreme”, u kome jedan zabrinuti novinar jadikuje nad kafanskim životom Beograda s početka tridesetih godina XX veka. 

Beograd između kafane i mehane

Ako ste mislili da su škakljivi nazivi izum XXI vek, grdno ste pogrešili. Novinski članak potpisan samo incijalima K.A. u predratnim dnevnim novinama “Vreme”od 10. novembra 1933. godine počinje bombastičnim naslovom: “Na svaku kafanu u Beogradu pada 96 stanovnika ali isto toliko broji i jedan bolnički krevet”. 

Podatak vredan pažnje (i možda zabrinutosti) u ondašnje i u sadašnje vremene, kao da svedoči da se za ovih skoro 90 godina malo šta promenilo. Ipak, to je bilo vreme kada je Beograd brojao samo 240.000 stanovnika, koliko danas ima opština Novi Beograd. Oni su živeli u oko 24.000 zgrada, koje su bile u posedu 20.000 posednika, od kojih je 500 držalo većinu - neki čak i po četiri, pet zgrada. Čini se da ova socijalna nepravda, ipak, nije toliko zabrinjavala autora teksta, koji svoju pažnju usmerava na kafane:

“U čitavom Beogradu pada u oči veliki broj kafana, bifea, restorana, narodnih kujni u kojima se pored jela prodaje i alkohol. Posle toga dolaze bezbrojne berbernice. Na čitavoj teritoriji Beograda ima skoro 500 bifea. Oni su u obrnutoj srazmeri sa velikim kafanama, jer dok se kafane zbog velikih režijskih troškova zatvaraju, mali bifei svakodnevno niču u svim krajevima Beograda.

Po poslednjoj statistici, kojom raspolaže Udruženje gostioničara, na teritoriji Beograda ima 2.500 kafana, restorana, hotela i.t.d.”

Ako vam već nije bilo jasno da potpisnik redova nije bio preterani ljubitelj “dobre kapljice”, sa ili bez obilnog ručka, računica koju izvodi to naglašava:

“Pored te cifre treba staviti cifru od 29 bezalkoholnih prodavnica, i učiniti poređenje u kome se slučaju dobija sledeći rezultat:

na jednu kafanu dolazi 96 stanovnika, ali po jednom proračunu, na jedan bolnički krevet (uzet je u obzir broj kreveta u Opštoj državnoj bolnici, državnim i privatnim sanatorijima), takođe dolazi 96 stanovnika, dok se na jednu prodavnicu bezalkoholnih pića prosečno dolazi 8275 stanovnika”

Foto: Digitalna Narodna biblioteka Srbije / "Vreme", 1933.

Trezvenjaci (ne)uzvraćaju udarac

Novinar nas dalje uverava da ovaj “škandal”, ipak, nije toliko veliki i statistiku ublažava podacima:

“Pre rata u Beogradu su bile samo dve poslastičarnice, danas u Beogradu postoji 102 poslastičarske radnje. To znači da na svaku dolazi oko 2352 stanovnika. Najzad, pozitivno, može se uzeti još i cifra prodavnica mlečnih proizvoda u Beogradu kojih ima 363. U ovaj broj ulaze i one moderne narodne kujne naših građana sa Juga.”

Izlaz iz ove “alkoholne krize”, pronalazi u određenom broju omladinaca koji su rekli istorijsko “Ne” alkoholu. Izgleda da ovaj pokret nije imao veći zamah:

“Ta utešna računica dobija u pogledu broja antialkoholičara u Beogradu, poražavajuće negativnu stranu jer prmea statistici Saveza trezvene mladeži za 1932. godinu, jedva da ima 100 antialkoholičara u Beogradu, računajući, naravno da ove trezvenjačke organizacije imaju oko 510 članova, koji pripadaju srednjoškolskoj omladini. Prema toj statistici tek svaki dvesta četrdeseti Beograđanin - ne pije alkohol.”

Predrasude o tome da se u kafanama samo pije, što svakako nije bio slučaj ni tada ni sada, autor ruši podatkom da se u svim ovim kafanama, hotelima, bifeima, narodnim kuhinjama svakodnevno služilo 100.000 obroka. Zanimljivo je da je ovo daleko viša brojka od današnje, kada “van kuće” retko kada obedujemo. 

Beograd nekad i sad u kafanskim brojkama

Iako je veliki popis stanovništva najavljen za 2021. godine, statističari svake godine brižljivo obrađuju i objavljuju podatke vezano za Beograd. Tako po procenama iz 2018. godine, Beograd ima 1.690.000 stanovnika, sedam puta više nego 1933. godine. Uslugama ishrane i smeštaja bavi se 3.475 privrednih društava i 4.785 preduzetnika, ukupno 8.260, samo 3 puta više nego sredinom tridesetih. 

Naravno, ove podatke treba uzeti sa izvesnom zadrškom, pošto se novi ugostiteljski objekti otvaraju svakog dana, a i vremenom smo postali ljubitelji brze hrane na koju nije potrebno dugo čekati. 

Ostaje samo pitanje kako bi novinar “Vremena” s početka teksta reagovao na podatak da danas na 204 Beograđana dolazi jedan ugostiteljski objekat. Pobeda trezvenjaka ili mamine sarme, ko će ga znati…