Čitajući tekst o Erihu Šlomoviću, verovatno ste se zapitali šta se na kraju dogodilo sa "Kolektaneom", jedinstvenim spomenarom o krugu poznatih književnika, pesnika, a pogotovo slikara što iz Beograda, što iz Pariza. Spomenar bi lako mogao da bude predmet doktorske disertacije ne samo po tome šta sve nudi sa kulturnog stanovišta, nego i po sudbini kako je dospeo u ruke narednih vlasnika. Spremite se, naredni redovi kazuju neobičnu priču  sa primesama krimi-trilera.

"Kolektanee" ni od korova 

Nakon  smrti Šlomovića od ruke okupatora, njegova zbirka iščezava u sudaru vozova uoči završetka Drugog svetskog rata. Proći će još četiri godine, kada je jedno prisluškivanje neimenovane strane ambasade dalo smernicu za rebus po imenu "Šlomovićeva kolekcija". Usledila je akcija Uprave državne bezbednosti na čelu sa majorom Borivojem Borom Neškovićem u kojoj su slike pribavljene. U jesen 1949. godine napravljen je popis zbirke francuskih umetnika, prilikom čega su gotovo sve slike označene kao pronađene i dostavljene Narodnom muzeju, osim jedne naoko neugledne sveske - "Kolektanea". Podičen poduhvatom pronalaska i pribavljanja kolekcije, agent Nešković o tome naširoko i ponosito govori u raznim intervjuima i feljtonima u nadolazećim godina, pritom ne pominjajući Erihovu svesku.

Gotovo 40 godine nije bilo ni traga ni glasa o "Kolektanei", sve do jedne izložbe manjeg dela Šlomovićeve zbirke 1989. godine. Zagreb je ponovo u centru pažnje, kao i pre skoro 50 godina, a Bora Nešković se ponovo javlja. Van službe i u penziji, stupa na scenu u svojstvu ostvarenog autora i publiciste, veoma prisutnog i citiranog u zagrebačkoj štampi, promovišući  svoju knjigu "Odiseje francuskih impresionista". U dve godina ranije objavljenoj knjizi, autor se prvi put oglašava na temu "Kolektanee" i šta je sa njom zbilo, posvećujući istoj doista pozamašnu fusnotu. U njoj se tvrdi da je Erih svesku dao još davne 1939. godine Vladimiru Žedrinskom, svom dugogodišnjem prijatelju, poznatom scenografu, kostimografu i karakturista beogradskog lista "Politika", kako bi uradio logo i naslovnu stranu. Međutim, prema Borinim rečima, kako dolazi do rata, Šlomović poručuje Žedrinskom da proda "Kolektaneu" radi novca za preživljavanje, što isti čini u Cirihu kod jednog aktikvara. Dalje se tvrdi da ju je kupio Vojislav Nešković, Borin brat, i u to vreme trgovačko-finansijski savetnik naše zemlje u Švajcarskoj. "On je Kolektaneu čuvao godinama, pa je ona nasleđem prešla u vlasništvo porodice", završava Nešković.

Za svoj groš 

U prilog da u ovoj Borinoj priči nešto ne štima, govore nam dva izvora. Prvi jeste podatak iz švajcarskog diplomatskog biltena u kom piše da je Vojislav Nešković u aprilu 1951. godine opozvan sa funkcije trgovačkog atašea, koga nasleđuje Vojin Krtolica pri našoj ambasadi u Bernu, te celokupna nabavka se morala odviti pre toga.

Drugi izvor koji ruši Neškovićevu verziju jeste biografija Žedrinskog, objavljena posle Borine smrti. Naime, porodica Žedrinski, ruskog porekla, našla se u nebranom grožđu nakon završetka rata koji je provela u zemlji i usled političkog sukoba na relaciji Jugoslavija-Sovjetski Savez. Tito odbija dati Rusima jugoslovensko državljanstvo, te oni kao apatridi napuštaju zemlju u januaru 1950. godine. Izbora nije bilo na pregršt, te je jedini izbor bila Kazablanka, gde Žedrinski ostaje bez ćerke Maše 1951. godine. Da su nekako bez pasoša i viza uspeli da se dokopaju Ciriha, tamo prodaju "Kolektaneu" i vrate se nazad za Kazablanku, verovatno ne bi morali da prepešače čitavu Španiju na putu za Francusku i Pariz 1952. godine, kako piše Marijana Žedrinski u biografiji o Vladimiru, o putovanju koje trajalo "jedan mjesec". Vladimir Žedrinski umire 1974. godine, tako da u vreme kada krajem osamdesetih Nešković naširoko priča o neobičnom putu sveske do njegovih ruku, svakako nije mogao da potvrdi ili opovrgne priču majora Bore. 

Ni Bora, ni Voja, ni Žedrinski više nisu među nama, ali dosta toga ukazuje da je nekadašnji pripadnik UDBA-s možda zadržao "Kolektaneu" za sebe, možda kao suvenir, jer se ona nije nalazila na spisku Šlomovićeve zaostavštine. Ipak, veći deo priče o Šlomovićevoj svesci je i dalje pod znakom pitanja, jer čak i ono malo što znamo predmet je višedecenijskom istraživanja kustosa Nikole Kusovca i bračnog para Mie i Miodraga Ćertić koji su tokom priprema za dokumentarni film o Šlomoviću često nalazili na zatvorena vrata i zid ćutanja, te bez kojih bi ovaj pravi triler ostao nepoznat javnosti.

"Dragi moji, upišimo se u istoriju"

Bez obzira na sve priče o poreklu, Bora Nešković ubrzo nakonuspešno prodaje "Kolektaneu". Da se ona ipak zasigurno nalazila u rukama porodice Nešković, potvrdio je kasnije Ćertićima i jedan od  novijih vlasnika, poznati beogradski kolekcionar Zoran Mandić. Dok se nalazila u posedu porodice Mandić, od 1991. do 2007. godine, pre nego što je navodno prodali dalje, "Kolektanea" je dobila i za sada svoj poslednji zapis. Uz nabrajanje članova porodice, na kraju se nalazi poruka Olivere Mandić: "Daćemo je kad budemo morali za pravu cenu. Ukoliko ne ostaje naše vlasništvo do daljnjeg."

Nakon toga "Kolektanea" je bila preprodavana nekoliko puta,  čak su najavljivana i fototipska izdanja, dok na kraju, prema saznanjima štampe, nije našla kupca u vidu ozbiljnog kolekcionara, koji je namerava zadržati u zemlji. Time je, za sada, stavljena tačka na neobičnu priču "Kolektanee".