Vekovima je uloga srpske žene bila jasno definisana i oivičena – majka, supruga i domaćica. Na selu uloga se širila i poljoprivrednim poslovima, uz sve obaveze koje agrarno domaćinstvo nosi sa sobom. Uz časne, sporadične, izuzetke žena koje su u tom i takvom društvu imale hrabrost da preuzmu ulogu "prvih" u svom društvu, okruženju, sistemu i državi. Živele su i radile drugačije od tada očekivanog i uobičajnog. Mnogima su te prve bile čudne, odskakale u tom nečem "svom", neretko osuđivane od okoline. Ali one se nisu obazirale.

Vođene svojim idejama krčile su put sebi, ali onim ženama koje su dolazile za njima. Borile su se za slobodu rame uz rame sa muškarcima, postajale pedagozi, lekari, advokati, slikari, pisci…  Razbijale se u "paramparčad" tadašnje uvrežene tabue o ženi, bez razlike kojim pravcem su krenule, bio je to mukotrpan i trnovit put, koji se na kraju krajeva ogledao i u činjenici – kada je žena ravnopravno sela za porodičnu trpezu zajedno sa ostalim ukućanima.  Samo pola veka kasnije dobila su priliku da se

Kroz vekove

Običaj da žena stoji i služi za stolom prenosio se kroz vekove, i kako rekoh, još uvek u nekim krajevima bitiše, jer pobogu, "takav je red". Verovatno iz današnje perspektive takvo ponašanje, neko će dodati i pridev – socijalno, izaziva čuđenje. Društveni položaj srpske žene kroz stoleća može se sagledati i sa tim detaljem – njena prisutnost "za stolom", tj. pored stola. Period po oslobođenju od Turaka predstavlja težak razvojni put svih vidova društvenog života Srbije. Tek oslobođena Osmanskog jarma, ruralna, nerazvijena, sa malobrojnim stanovništvom iscrpljenim bunama i borbama za slobodu. I žena tog vremena beše samo ono što joj je tradicija propisivila, već rečeno, majka, žena i domaćica u punom smislu tih reči. Behu to mnogoljudne porodice, koje je trebalo održavati, decu vaspitavati, obezbediti hranu i nahraniti, oprati, istkati…

Etnograf Tihomir Đorđević o položaju žene tog vremena zapisuje: "Vođi naših ustanika u početku 19. veka, iako su uspeli da se popnu do najviših položaja u zemlji, u pogledu kućnog reda i odnosa prema ženi ostali su onakvi kakva je bila i masa narodna iz koje su ponikli. Hajduk Veljko, koji je od Rusa bio primio mnoge običaje – jesti sa stola, strići kosu, nositi maramu oko vrata, piti punč, mrsiti, igrati karata – nije hteo od njih da primi da ženu posadi sa sobom za astal, nego je ona morala sa njegovim snahama poljevati gostima da se umivaju, donositi jelo, dvoriti i tanjire menjati."

Takvi poput Veljka činili su većinu tih, a i prethodnih i budućih godina. Sve je počelo da se polako menja osnivanjem, utemeljivanjem nove srpske države, koja se iz petnih žila trudila da postane deo te Evrope. Da dobije evropejski šmek. Kako se Stara dama useljavala u srpske sokake i šorove, ili kako su te kaldrmisane uličice postajale deo modernog sveta, tako se polako i Srbija menjala.

Ništa bez knjaza Miloša, a i on u tajnosti

I trebalo je mladoj srpskoj državi, stanovništva krajnje različitog društvenog, kulturnog ako hoćemo i verskog sastava, u osnovi poljoprivrednog, iskoračiti prema tom razvijenom svetu. U takvom društvenom uređenju, sve promene morale su se sudarati sa patrijahalnim, opšte važećim. Tihomir Đorđević beleži i to: "Tek 1834. knez Miloš je naredio da i kneginja Ljubica sedi za njegovim stolom pri jelu, ali samo kada nema gostiju i nisu svečane prilike. Trebalo je da prođe još četiri godine da bi i druge žene sele za trpezu za kojom je bio i knez Miloš i njihovi muževi". A kada "primer" krene iz knjaževih odaja i njegovog stola, sve je nekako drugačije. Daleko od toga da je lakše, ali daje nadu da se nešto može promeniti.

Slučaj PTT službenice

U isto vreme, Srbiju je pratio i snažan zamah nacionalnog, društvenog buđenja i kroz kulturu, obrazovanje, jezik. Obeležja državnog identiteta i državnosti. U drugoj polovini 19. veka celu Evropu su zadesile krupne promene kao posledice buržoaske revolucije. Talas iz Francuske zapljuskuje i Balkan i Srbiju. Modernizacija svih segmenata u društvu je neizbežna, ali "ona", žena, i dalje uglavnom stoji pored stola. Građanski zakonik iz 1884. godine reguliše položaj žene i u kneževini i u kraljevini Srbije. To je značilo da o "položaju žene odlučuju muški članovi porodice".

U međuvremenu stižu i društvene promene. Usvaja se 1888. Ustav koji staje u red jednog od najnaprednijih na Starom kontinentu. Doneo je parlamentarizam u Srbiji, uz zagarantovanu slobodu govora, štampe, udruživanja, zabranu progona građana. I sve vreme traje "borba" za mesto žene, majke, supruge za astalom. Kroz taj status za stolom ogleda se i uopšte položaj žene u srpskom društvu. Preduslov za bilo kakvu nezavisnost je ostvarivanje prava na školovanje i rad. I u tom kontekstu treba posmatrati gore pomenute "prve" koje su probijale led u tadašnjem društvu.

Prateći evropska dešavanja Srbi putuju po zemljama starog kontinenta. Tako su i činovnici Ministarstva narodne privrede, odeljenja za telegraf, videli žene koje su obavljale poslove telegrafista i radile u poštama. Grupa njih je predložila tadašnjem ministru da se otvori poštanska škola za žene.

Zapravo, ovo je bio drugi pokušaj uvođenja žena u državnu službu. Kako beleži Milorad Jovanović u svojoj knjizi "Telefon, čudo svojega doba", još 1873. godine uvođenje žena u državnu službu na poslove telegrafista predložio je narodni poslanik Mijailo Jeremić na zasedanju Narodne skupštine Srbije. Ovaj pokušaj naišao je na oštro protivljenje uz opaske da ako se će zapošljavanje "ženskinja" u državnoj službi loše uticati na vaspitanje dece, jer: "Zadaća je žene po samom njenom prirodnom položaju, da bude domaćica u kući i da čuva kuću, a ne da daje pravac državnim delima i službama!" Iako Jeremić pokušavao da objasni da će na ovaj način i prihodi porodice biti uvećani, predlog je odbačen uz duboko gnušanje.

Bilo kako bilo, ministar narodne privrede Kosta Taušanović imao je 18 godina kasnije dovoljno sluha za novine, te je doneo odluku da se formira škola. Sa nastavom se krenulo 1891. godine. To je izazvalo žučne reakcije u Narodnoj skupštini, gde je opozicija tvrdila da žene nisu u stanju da čuvaju sadržaj, tajnost telegrafa?! Škola je otvorena, primila je 76 učenica, koje su po završetku školovanja razmeštene po poštama u gradovima Srbije.  Pored privremene telegrafistkinje druge klase Julijanje Dragojević, koja je posao otpočela u Nišu, 1892. godine u službu su primljene i Jelena Maksimovićeva, Ljubica Jankovićeva i Sofija Ožagovićeva u Beogradu. Svoje telegrafistkinje su dobili i Požarevac, Kragujevac, Veliko Gradište i Jagodina.

Već dve decenije kasnije, na gotovo svim telegrafskim pozicijama nalazile su se žene. Tko je i telegram, 28. jula 1914. godine, kojim je Austrougarska objavila rat Srbiji, primila Ružica Petrović, telegrafiskinja.