U periodu pre Prvog svetskog rata u Beogradu je živela brojna i raznovrsna kolonija stranaca koji su u prestonicu Srbije dolazili u potrazi za novim životom i avanturom. Deo ovog neobičnog mozaika bila je italijanska porodica Bertoto, kamenorsci koji su reljefima i spomenicima čuvali sećanje na poznate i manje poznate Beograđane i neka davno prohujala vremena. 

Put do uspeha sa oboda varoši 

Porodica Bertoto doselila se početkom osamdesetih godina XIX veka u Beograd iz Udina, Italija. Đovani, kamenorezac, bio je oženjen Terezom koja će mu podariti tri sina: Anđela, Avantija i Maria. Prvobitno se kamenorezačka radnja nalazila na dalekoj periferiji, Slaviji. Na izbor lokacije, pored povoljne cene placeva, uticala je i blizina najvećeg beogradskog groblja - starog Tašmajdanskog. Iz sećanja ondašnjih Beograđana, možemo da saznamo da je Đovani bio vrstan kamenorezac i dobar gazda, koji je vodio računa o svojim radnicima i smatrao ih delom svoje porodice. U početku se bavio izradom skromnijih nadgrobnih i spomen ploča, da bi vremenom posao počeo da se razvija, te otvara stovarište kamena, cementa i keramičkih pločica. Takođe, počinje da se bavi izradom postamenata za potrebe javnih spomenika, pa se njegovo ime sve češće nalazi na zgradama i trgovima Beograda. 

U oglasima iz tog vremena, često potpisanim Terezinim imenom, nalazimo da je njegova radnja "najstarija i najrazgranatija kamenotesaća radnja u Srbiji osnovana 1884. godine. Jedino koja je mogla 20 godina opstati od opasni konkurenata, domaći i strani sopstvenik kameni majdana - krečnjaka - granita - trahita." Zanimljivo je da se u kasnijim oglasima kao godina osnivanja nalazi 1880. godina. 

Foto: Wikipedia - Radnja Đovanija Bertota na Slaviji

Kamenorezac zagledan u zvezde

Sa izmeštanjem Tašmajdanskog groblja, porodica i posao sele se u novi deo grada, nekada Grobljansku, a danas Ruzveltovu ulicu. Tu kupuju nekolik parcela na kojima grade više porodičnih kuća i 1911. godine otvaraju novu radionicu. Projekat ove zgrade izradio je tada čuveni beogradski arhitekta Dragutin Đorđević u stilu secesije. Skulpture koje su se nalazile ispred i na fasadi radionice bile su delo Bertotovih radnika. 

Novo groblje, nova država, nova lokacija, označili su i početak nove ere porodične manufakture. Vremenom, Đovani prepušta posao sinovima Anđelu i Avantiju, koji izrađuju sve slobodnije, izražajnije i upečatljivije spomenike i spomen kapele za potrebe viđenijih Beograđana na Novom groblju, kao i spomenike u znak sećanja na poginule u oslobodilačkim ratovima 1912-1918. Treći brat, Mario, posvetio se tesarskom zanatu i živeo između Beograda i Italije. 

Za uspeh je pre svega bio zaslužan Avanti, koji je bio i umetnički obrazovan sa diplomom Akademije lepih umetnosti u Masi, Italija. Sam Avanti bio je zanimljiva ličnost, pomalo čudak, maštar, pored umetnosti izražene u kamenu, večito zagledan u zvezde. U zapisima iz onog vremena ostalo je zabeleženo da je čak napravio sopstveni teleskop u dvorištu porodične radionice i bavio se fotografisanjem i proučavanjem sunčevih pega, Venere i Meseca. 

Anđelo se, pak, bavio vođenjem porodičnog posla i izgleda da u tome nije bio posebno uspešan, jer zbog dugova 1927. godine izvršava samoubistvo. Par nedelja posle tragičnog događaja, radnja oglašava nesolventnost. Ovakav tok događaja naterao je Avantija da se privremeno odrekne zvezda i posveti poslu. Uskoro u pomoć pozvao rođake Đovanija Mlađeg, vajara i Fjora, slovoresca koji mu pomažu da radionicu ponovo postavi na noge. 

Foto: Nikolina Radovanović - Na mestu radionice porodice Bertoto, danas se nalazi hotel

Nova generacija

Sa dolaskom Đovanija i Fjora, porodični posao postaje još razgranatiji. Pored izgrade nadgrobnih spomenika, sve više se okreću izradi ukrasnih detalja za potrebe javnih zgrada i privatnih vila, te se u njihovoj ponudi nalaze i kamini, detalji za fasade, ukrasni anđeli uvezeni iz Italije, stepeništa, ukrasne i spomen mermerne ploče. Insignija porodice Bertoto nalazi se i na postamentu spomenika Milici Stojadinović Srpkinji u manastiru Vrdnik. U tom periodu, Avanti izrađuje skulpturu kamenoresca koji čekićem razbija kamen, koja se nalazi na nadgrobnom spomeniku porodične grobnice Bertoto na Novom groblju. 

Đovani se pored izrade nadgrobnih spomenika bavi i izradom reljefa za fasade, od kojih se jedan od sačuvanih i danas nalazi na zgradi u Takovskoj broj 5. Takođe, bavi se i umetničkim radom, te se njegovo ime nalazi na spisku izlagača brojnih izložbi tog vremena. Ipak, iz kritika se može zaključiti da, iako popularan i tražen majstor, Đovani nije bio dovoljno akademski potkovan, pa je njegovim skulpturama nedostajalo prefinjenosti i nisu imale neku preteranu umetničku vrednost. Zanimljivo je da se često navodi da je Đovani ostvario jednu od glavnih uloga u nemom filmu "S verom u boga", Mihajla Al. Popovića iz 1932. godine, ali se njegovo ime ne nalazi na špici rekonstruisane verzije filma iz 1988. godine.

Kao i mnoge druge priče i ova se završava pedesetih godina XX veka, kada je radionica zatvorena i nacionalizovana. Vremenom će porodične kuće u Ruzveltovoj 15 i 21 biti zamenjene modernijim građevinama, a istu sudbinu će doživeti i radionica u Ruzveltovoj 23. Ipak, trag u kamenu koji su ostavili na beogradskim građevinama je teško izbrisiv, a posebno onaj koji i dalje opstaje u "muzeju istorije na otvorenom", kako često nazivaju Novo groblje.