U vreme letnjih vrućina, jedno od omiljenih načina rashlađivanje među Beograđanima sigurno je dobro, hladno pivo. Ovo gorko, ali osvežavajuće piće nekada je bilo služeno u bucmastim smeđim flašama sa prepoznatljivom cveno-belom etiketom. Danas industrijsko pivo ima novog takmaca - male zanatske pivare, koje proizvodnju piva dižu na novi, gotovo umetnički nivo. Njihovi koreni u Beogradu sežu nekoliko vekova pre pojave čuvenog Vajferta i njegove Prve srpske parne pivare.

Pivarstvo u Srbiji i Beogradu do XIX veka

O dolasku piva na teritoriju Srbije nema jasnih dokaz. Ipak, iz nekih zapisa možemo da saznamo da je bilo služeno na dvorovima srpske srednjovekovne države. Na osnovu toga možemo da zaključimo da je služeno i na dvoru despota Stefana Lazarevića početkom XV veka. Sa dolaskom Turaka, 1521. godine, veruje se da je proizvodnja obustavljena, te je rakija potisnula pivo sa mesta omiljenog pića. Veliki povratak, pivo će doživeti sa prelaskom Beograda u ruke Austrijanaca, koji sa sobom dovode i vrsne nemačke majstore piva.

Za vreme austrijske uprave, otvoreno je više privatnih pivara na Dorćolu, a vodu za proizvodnju uzimali su direktno iz Dunava. U njima se pivo proizvodilo ručnom snagom, dok se kao najveća izdvajala pivara braće Kepiš, poreklom iz Bratislave. Smeštena na levoj obali Dunava, ova pivara preteča je današnje Pančevačke pivare.

O popularnosti piva među tadašnjom populacijom, govori i to da je i austrijska uprava grada imala svoju pivaru. Ovo vreme blagostanja potrajalo je tek koju deceniju, jer sa povratkom Osmanlija, 1739. godine, pivari napuštaju Beograd i sele se u Zemun i Pančevo.

"Manojlova bašta" i početak domaće proizvodnje piva u Srbiji

Brci beogradske gospode, ponovo su se zabelili od pivske pene sa dobijanjem autonomije sredinom 30-ih godina XIX veka. Ako je verovati sačuvanim zapisima, pivo je ponovo počelo da se toči 1834. godine, u mehani "Manojlova bašta", koja se nalazila negde na području današnje pijace Zeleni venac. U to vreme, pivo se u burićima prevozilo iz Zemuna i Pančeva, ali uskoro počinje sa radom i prva domaća zanatska pivara.

Naime, kako bi se podstakla domaća proizvodnja piva, Kneževina je počela da izdaje dozvole za proizvodnju piva. Jedni uslov je bio da se pivare ne nalaze u oblastima u kojima je pretežno zastupljeno vinogradarstvo, te je prestoni Beograd izgledao kao savršeno mesto za pokretanje posla.

Vajnhaplova pivara – prva beogradska pivara

Ovu priliku iskoristio je Čeh Johan Vajnhapl, ugledni mlinar iz Sremske Mitrovice. Sredinom 30-ih godina XIX veka dolazi u Srbiju, da na poziv kneza Miloša u mladoj Kneževini otvara mlinove i vodenice. Nedugo potom, odlučio je da proširi svoju delatnost i otvara prvu radionicu za varenje (proizvodnju) piva u Beogradu. Izgradnja Vajnhapalove pivare počela je 1839. godine, dok proizvodnju započinje u proleće 1840. godine. Mesto na kome se nalazila pivara danas nije poznato. Dok jedni tvrde da se pivara nalazila na njegovom imanju na Vračaru, drugi smatraju da se nalazila negde između današnje Cetinjske i Skadarske ulice. Dodatnu zabunu unosi i to što se pod pojmom Vračar u ranija vremena podrazumevalo čitavo područje sa dunavske strane Carigradskog puta. Danas nije poznato u kojim vrstama piva iz Vajnhaplove pivare su mogli da uživaju ondašnji Beograđani, niti je poznat proces proizvodnje.

Kneževa pivara

U vreme prvih Vajnhaplovih zanatskih koraka, u proizvodnju piva uključuje se jedna značajna istorijska ličnost. Iako se kao ime vlasnika Velike pivare navodi kneginja Ljubica Obrenović, gotovo je izvesno da je pivara izgrađena novcem kneza Miloša. Takođe, dugo se smatralo je Kneževa pivara, kako je još nazivana, prva otvorena pivara u Beogradu. Do zabune je došlo jer se kao vreme otvaranja navodi i 1840. i 1841. godina, ali ne i tačan datum.

Pivara se nalazila u, tada,  dalekom predgrađu Savamale, na uglu današnjih ulica Admirala Geprata i Balkanske. Ova lokacija nije slučajno odabrana, jer se pivara nalazila  u samom srcu srpske varoši koja je tu formirana za vreme prve Miloševe vladavine. Zahvaljujući sačuvanim zapisima savremenika i fotografijama, danas je poznat izgled pivare. Na strmini Balkanske ulice, nalazila se dugačka, prizemna zgrada u kojoj se nalazio proizvodni pogon. Pivo je pravljeno ručno, a u proizvodnji su korišćeni primitivni kazani zagrevani na ugalj ili drva. Za mlevenja sušenog slada korišćen je dolap koji su pokretali konji. Posle kuvanja, pivo je nekoliko dana ostavljano da prevri, a zatim pretakano u manje buriće i prodavano ili točeno u kafani koja se nalazila u nastavku Pivare.

Bez privilegija za kneza Mihaila

Za postojanje pivare vezuje se i jedan skandal, koji bi u današnje vreme izazvao podizanje obrva. Naime, knez Mihailo Obrenović je 1841. godine zatražio da se pivari da privilegija da isključivo proizvodi pivo narednih 15 godina. U osnovi ovog zahteva, za koji neki misle da je podnet bez znanja kneza Mihaila od strane upravnika Konstantina Hadije Mlađeg, bila je namera eliminisanje najveće konkurencije - Vajhaplove pivare. Ministarstvo finansija nije odobrilo njegovu molbu iz dva razloga. Prvi je bio taj što Kneževa pivara nije prva pivara iako je imala bolja postrojenja od Vajnhapalove, a drugi je bio taj što su u to vreme u Beogradu postojale dve vlasti, srpska i turska i ukoliko bi Kneževa pivara imala povlašćeni položaj za 15 godina, niko ne bi mogao sprečiti nekog Turčina da podigne pivaru, što tadašnje vlasti nisu nikako želele. Vremenom će se pokazati da je bojazan od konkurencije bila neutemeljena, jer već krajem četrdesetih godina Vajhalp napušta proizvodnju piva i prodaje pivaru.

Sa promenom dinastija, javiće se novi problem koji će ugroziti postojanje pivare. Posle pobede Ustavobranitelja, 1842. godine pokrenut je postupak utvrđivanja vlasništva nad placem na kome se nalazila pivara. Dok je nova vlast tvrdila da je zemljište državno i da je pivara izgrađena bez ičijeg znanja, Obrenovići su se oslanjali na to da je vlasnik kneginja Ljubica. Tradicionalno "brzo" srpsko sudstvo, doneće konačnu presudu skoro dve decenije kasnije, 1860. godine i to u korist Obrenovića. Tokom izgnanstva kneza Mihaila, pivara je nastavila da se izdaje pod zakup. U tom periodu, 1845. godine, u Pivari je izbio i veliki požar, ali je šteta sanirana i pivara je nastavila sa radom.

Pored svog značaja u razvoju pivarstva u Beogradu i Srbiji, Kneževa pivara, odnosno kafana koja se nalazila uz nju, bila je poprište brojnih značajnih kulturnih i istorijskih događaja. U velikoj sali kafane organizovane su zabave i proslave, održana je Svetoandrejska skupština, prikazana prva pozorišna predstva.

Poslednji zakupac pivare bio je pančevački pivar, Ignjat Vajfert, koji početkom 1865. godine preuzima zakup. Ovo će biti uvod u otvaranje Prve srpske parne pivare, ali i kraj proizvodnje piva u Kneževoj pivari.