Tajna policija u Beogradu svoje korene duguje dvojici knezova Milošu Obrenoviću i njegovom sinu Mihajlu. Kao grad na raskrsnici puteva, Beograd 19. veka bio je stecište turskih, francuskih i austrijskih špijuna. Još u vreme Prvog srpskog ustanka, svako iole važnije dešavanje pratili su brojni izveštaji poslati na sve četiri strane sveta.

Na drugoj strani sam srpske vlasti imale su svoje uhode koje su, vazda budnog oka, pratile kuje li ko zaveru. Ovakve okolnosti iziskivale su posebne mere i nastanak tajne policije u Beogradu čije je i samo postojanje bilo tajna.

Postavljanje temelja tajne službe

Prvi špijunski poslovi ustaničkih vlasti odnosili su se na pronalaženje i sprečavanje daljeg rada smutljivaca koji su radili u korist Turske, Austrije, Rusije i Francuske. Praviteljstvujušči sovjet, tako, 1808. izdaje naredbu da se, iz Beograda i drugih gradova Srbije, preventivno proteraju sva "praznoodajuća lica" koja bi mogla da se bave špijunažom u korist neprijatelja. Sovjet, dve godine kasnije, izdaje i naređenje da se prepiska iz Srbije vodi isključivo na srpskom jeziku i da se pregleda pre predaje "na skelu" i slanje van zemlje.

Prvi dokument iz vremena Karađorđa koji je predstavljao predlog za razvoj civilne obaveštajne službe bilo je "Načertanije ustrojstva policajne vlasti u Beogradu i po tom pročim mjestima Otečestva", od 8. marta 1811. godine.

Ovim propisom udaren je temelj razdvajanju policije i vojske i uspostavljen položaj policajmajstora koji je na upravu dobio "liktori" – pomoćnike za unutrašnju, spoljašnju i poverljivu službu.

Dalji razvoj tajne policije u Beogradu podstakao je knez Miloš Obrenović. Tokom svoje prve vladavine (1815. - 1839.) ovoj službi dao je dva zadatka: čuvanje vlasti od domaćih i stranih zaverenika i kontrola administracije. 

Foto: Wikipedia - Nikola Hristić, Ministar unutrašnjih dela, četovorostruki premijer i jedan od osnivača tajne policije

Podizanje stubova

Sredinom 19. veka Beograd se priključuje Kneževini Srbiji i uskoro će postati prestonica. U njemu se smeštaju državne i verske institucije, ali i rezidencija samog kneza Mihajla koji po drugi put postaje knez Srbije nakon smrti oca Miloša.

Briga o bezbednosti varoši i samog kneza bila je u nadležnosti Nikole Hristića, čoveka koji se nalazio na čelu tajne policije sačinjene od različitih doušnika, strateški postavljenih ljudi na mestima kućnih pomoćnica i posluge u kućama viđenijih Beograđana. Prisluškivači tada nisu postojali, ali je zato ova mreža "krtica" radila posao kao dobro podmazana mašina.

Međutim, problemi unutar same beogradske tajne policije javljaju se nakon što Mihajla nasleđuje Milan Obrenović.

Novi knez nije bio siguran u odanost policije koju nije sam postavio te, sedamdesetih godina 19. veka nastaje Dvorska tajna policija koja radi potpuno nezavisno u odnosu na sve zvanične službe. Čak je i Jovan Avakumović, tada upravnik grada, bio više nego li iznenađen nakon objavljivanja da postoje supertajni operativci u službi mladog kneza.

Foto: Arhiv Narodne Biblioteke Srbije / Marko Stojanović - Ivandanjski atentat je bio povod da se pojača rad tajne službe (na slici atentator Đura Kenžević)

Javna tajna

Godine 1899. ozvaničeno je stvaranje Odeljenja za poverljive celji, državnog organa za tajni nadzor pri Ministarstvu unutrašnjih poslova sa ministrom Đorđem Genčićem na čelu i napokon je čitavoj javnosti rečeno da tajna policija postoji.

Cela stvar je bila odlučena nakon Ivanjdanskog atentata 24. juna 1899. kada je bivši vatrogasac Đura Knežević pokušao da ubije Milana Obrenovića.

Otkrivanje informacije o postojanju tajne službe bilo je sredstvo u psihološkom ratu sa ciljem pokazivanja sile koja drži na oku sve koji rade protiv dinastije.

Međutim, već sredinom naredne godine tajna policija se gasi nakon što Aleksandar Obrenović objavljuje svoju odluku da će se oženiti dvorskom damom Dragom Mašin i time zapravo dovodi do ogromnih političkih promena.

Genčić i druge pristalice Milana Obrenovića 1900. godine postaju proglašeni za protivnike kraljevskog doma, a kralj Aleksandar odlučuje da kreira novu mrežu tajnih operativaca koji dobijaju jedan zadatak – održati stabilnost poretka. Zapravo, zadatak ove tajne policije bio je da srpskom kralju i njegovoj izabranici obezbedi spokoj.

Foto: Wikipedia - Za vreme kralja Aleksandra, agenti su dobili prve službene legitimacije

Da su stvari tako stajale svedoči nacrt o zaduženjima posebnih agenata policije u Beogradu, koji je nastao u septembru 1900. godine.

Ovaj poverljivi akt predlaže formiranje novog petog odeljenja Uprave varoši, čiji će se pripadnici zvati "potajnici" sa zadatkom da spreči sve antidinastičke pojave i zaštiti bezbednost kralja i njegove porodice. Važna odredba bila je ona u kojoj se navodi da - "Javnost ne sme znati koji je potajnik. Za koga se potajnika sazna da ovu službu vrši, taj ne može dalje u njoj ostati".

Potajnici su takođe imali posebnu legitimiaciju (karton sa potpisom upravnika i pečatom uprave Beograda), koji im je omogućavao da, u slučaju potrebe, preuzmu kontrolu nad bilo kojom situacijom.

Takođe, potajnik je mogao da postane samo onaj ko:

  • je srpski podanik
  • zna da čita i piše
  • dobrog je i neporočnog vladanja
  • zdav telesno i duševno
  • dobro poznaje Beograd, društvo i javni život

Tajna policija čiji pripadnici nisu imali nikakva obeležja, kao ni organizacionu strukturu i pisane tragove, u ovom obliku funkcionisala je sve do poslednjeg dana vlasti Obrenovića.