Tek što je olistalo proleće, a Beogradom je te davne 1827. godine zavladalo veliko uzbuđenje, strah i neverica. Niz Dunav ka Beogradu supuštala se prava rečna neman koja je "krilima lupala po po vodi, dok je iz dugačkog vrata sukljao gusti crn dim". Prvi parobrod je protutnjao pored Beograda, a iza njega su ostale priče i nagađanja da li je to kula nekog zlog čarobnjaka ili nova zlokobna ratna mašina prepredenih Austrijanaca. 

Grad na dve reke

Brodovi i čamci svake vrste nisu bili novost u Beogradu. Od doba starih Grka, preko Rimljana, Vizantinaca, Turaka, Ugara, nakratko Srba i povremeno Austrijanaca, Dunav i Sava bili su važni plovni putevi kojima su po potrebi prevoženi putnici, teret i u ratnim vremenima, ljutiti vojnici. Čak je i prelazak preko Save i Dunava do Zemuna i Pančeva zahtevao upotrebu čamaca. Nekada je ovaj put trajao dva-tri sata, jer su snažni lađari samo snagom svojih mišica terali čamce sa jedne obale na drugu. 

A onda se sve promenilo. Prvi parobrod "Klermon" izgradio je 1807. godine Amerikanac Robert Fulton. Fultonov prvenac imao je točkove i dimnjak, ali i katarke sa jedrima, za zlu ne trebalo. Za razliku od brzih jedrenjaka, mogao je da prelazi samo 8 kilometara na sat. Dunavom su prvi parobrodi zaplovili 10 godina kasnije, ali su ubrzo obustavili svoju plovidbu. U vreme kada je prvi parobrod ili "paroplov", kako su ga tadašnji Beograđani zvali, projurio pored grada na beloj steni, koncesija za upravljanje parobrodima prodana je Englezima Džejmsu Endruzu i Džozefu Pričardu, koji su imali ekskluzivno pravo da plove parobrodima po Dunavu. 1830. godine osnovaće Prvo dunavsko parobrodarsko društvo sa sedištem u Beču koje i danas postoji. 

Ali da se vratimo u Beograd. U prvoj polovini XIX veka, parobrodi "Karolina" i "Duna" saobraćali su od Beča do Oršave, bez pristajanja u Beogradu, dok je brod "Argo" održavao vezu sa Beogradom. Ipak, Srbi su bili nepoverljivi prema novotariji zvanoj "paroplov", te ne čudi da je neprikosnoveni gospodar donjeg toka Dunava bio Kapetan-Miša Anastasijević koji je u jednom trenutku imao flotu od 74 drvene lađe i upošljavao 500 radnika.

Parobrodi na Savi

Parobrodi nisu bili samo novotarija sa Dunava. Plovili su i drugom moćnom rekom koja zapljuskuje naše obale, pa je tako zabeleženo da je prvi parobrod iz Dunava u Savu uplovio 26. avgusta 1838. godine, sa ciljem da se ispita prohodnost donjeg toka reke. Parobrod "Sofija" ovom prilikom nije pristao u Beogradu, a nije ni uspeo da savlada Savu. 

Ipak, Savsko pristanište je svog prvog parnog posetioca imalo tri godine kasnije, kada je 12. juna 1841. godine, na povratku iz Đerdapa, uz savsku obalu pristao parobrod bombastičnog imena "Herc-hercog Ludvik", za čijim se kormilom nalazio grof Sečenji. Ovaj događaj je izazvao veliko interesovanje beogradske varoši, na dokove su se spustili svi od paše i kneza do raznih velikih i malih znatiželjnika, a tom prilikom je Sečanji dozvolio i razgledanje broda. 

Veza između Beograda i Zemuna 

Gorući problem tih godina bila je veza između Zemuna i Beograda. Pored privremenih mostova, Sava je prelažena pomoću čamaca i skela, ali to je bio mučan i dugotrajan put. Prvi pokušaj modernijeg rešavanja ovog problema uslediće 1844. godine u vidu usposavaljanja parobrodske veze između Beograda i Zemuna, ali će propasti posle samo nedelju dana. Vlasnik broda Franc Markarda nije dobio neophodne dozvole, niti je bio zainteresovan da brod proda bogatom bankaru Jovanu Kumanudiju koji je želeo da uđe u ovaj posao. Posle nekoliko dana čekanja i pritisaka od strane Kumanudija, Markard se pokupio i vratio na Tamiš gde je ranije održavao vezu između Zrenjanina i Temišvara. Iste godine savladana je Sava i uspostavljena je prva parobrodska linija od Siska do Zemuna, ali bez pristajanja uz srpsku obalu. 

Poslovično istrajna beogradska uprava, temeljno i detaljno će pristupiti razmatranju drugih opcija. Neki zli jezici su tvrdili da u pitanju nije bila stručnost, već da su razni predlozi nestajali na dnu prašnjavih fioka. Bilo kako bilo, Nušić beleži da je prvi predlog vladi da sama uspostavi društvo koje će se baviti parobrodskim prevozom podnet 1847. godine, da bi rešenje o osnivanju društva bilo doneto tek aprila 1850. godine. Za upravnika je postavljen "pravitelstveni bankar" Jovan Kumanudi. Ni ovaj pokušaj neće biti uspešan. 

Dok su Beograđani skupljali novac za kupovinu ili unajmljivanje lađa, inicijativu za povezivanje Zemuna i Beograda preuzelo je Austrijsko carstvo, koje počev od 29. jula 1850. godine uspostavlja redovnu parobrodsku vezu između Zemuna, Beograda i Pančeva. 

Prvi srpski parobrod

Ipak, tu nije kraj priče o Beograd i pokušajima da dobije svoje parobrodsko društvo. Poslednji, i prvi uspešni, pokušaj uslediće 1862. godine kada Kneževina Srbija kupuje 8 šlepova i jedan parobrod. Cilj je bio da se ograniči austrijski monopol na Savi i Dunavu. Parobrod "Deligrad" kupljen je od Rusije, a za transport iz luke Galac u Rumuniji do Beograda bio je zadužen kapetan Boža Radončić. Iz Galca je zaplovio 15. jula 1862. godine, da bi zbog niskog vodostaja i leda na Dunavu u Beograd dospeo u proleće 1863. godine. 

Pored toga što je bio prvi parobrod trgovačke flote, prvi ratni brod na paru i diplomatski brod kneza Mihaila, "Deligrad" je odigrao još jednu važnu istorijsku ulogu. Bio je to brod kojim su iz Beograda otplovili poslednji turski vojnici 24. aprila 1867. godine.