Zahvaljujući upornosti i entuzijazmu Pante Mihajlovića, Beograd je dobio prvu telefonsku liniju samo sedam godina posle Belovog pronalaska, ali je proces ubeđivanja varoši beogradske u korisnost ovog neobičnog pronalaska bio spor. Tradicionalno sumnjičavi Beograđani nisu se lako privikavali na ovo čudo tehnike, sem Đorđa Vajferta, koji je prvi uvideo korisnost brze komunikacije između svojih brojnih fabrika. Ali nisu svi bili Vajfert, a ni država.

Telefonija u korist birokratije

Kao što smo spomenuli u prethodnom tekstu, pored prve linije koja je bila uspostavljenja između zgrade nekadašnje kafane "Tri lista duvana" i Inženjerijske kasarne, tristotinak metara niz Takovsku ulicu, u Beogradu je uspostavljeno još nekoliko telefonskih linija u službi države. Jedna je bila uspostavljena između zgrade Velike škole (Kapetan-Mišinog zdanja) i Požarne komande, zatim između Dvora i Uprava grada, Narodne skupštine i Ministarstva unutrašnjih dela, te i Narodne banke i Ministarstva finansija. U to vreme nije postojala jedinstvena telefonska centrala, tako da je komunikacija bila moguća samo između službi na oba kraja telefonske linije.

Drugi grad koji je dobio telefon u Srbiji bio je Niš, a istorija beleži da je prva međumesna telefonska linija uspostavljena sredinom januara 1886. Povod je bilo nezadovoljstvo Vrhovne komande brzinom otpremanja depeša, potrebnih za uspešno vođenje gorućeg Srpsko-bugarskog rata. Prvi telefonski razgovor između ova dva grada vodili su kralj Milan Obrenović i Milutin Garašanin, predsednik vlade i ministar spoljnih poslova. Zbog lošeg kvaliteta veza, ostalo je zabeleženo da je Garašanin, na opasku da se ne čuje, odgovorio kralju, koji se u tom trenutku nalazio u Nišu: "Veličanstvo, ja govorim tako jako, da kad bi se popeo na toranj Saborne crkve, vi biste me morali čuti u Nišu i bez telefona."

I opet nije sve išlo tako lako, kako bi neko očekivao. Ali se krenulo sa "mrtve telefonske tačke". Načinjeni su prvi koraci koji su nagoveštavali da će telefon kad-tad postati svakodnevnica.  Za potrebe uvođenja telefonske linije za potrebe Ministarstva narodne privrede 1888. godine, odobrena je nabavke opreme kod firme "Tajrih i Leopold" u Beču, te za nadnice i nepredviđene troškove u ukupnom iznosu od 1600 dinara. Beograd je ovim postao bogatiji za još šest telefona.

Foto: Wikipedia - Razglednica s početka 20. veka

Telefon napokon među građanima 

Prvi Zakon o telegrafu i telefonu donesen je 3. decembra iste godine i važio je, uz izvesne dopune, sve do 1931. godine. Dve godine kasnije, 1890. godine, donosi se i "Pravilo o telefonu". Istovremeno je odobreno štamparu Svetozaru Nikoliću i novinaru Peri Todoroviću da za privatne potrebe mogu podići telefonske linije sa štacijama

Prva telefonska centrala u Beogradu montirana je 1898. godine na prvom spratu Kolarčeve kuće. Telefonska centrala je bila ukupnog kapaciteta 50 brojeva, od kojih je samo 10 bilo rezervisano za privatna lica, dok su ostali i dalje bili namenjeni za državne službe.

A kada je doneta odluka da Beograd treba da ima telefonski saobraćaj, krenulo se u "ozbiljnu" marketinšku kampanju, kako bi danas opisali marketinški magovi plasman prvih telefona u Beograd. Tom prilikom, putem štampe obavešteno je "građanstvo naše prestonice da se za njegovu privatnu upotrebu pruža mogućnost korišćenja telefonskim saobraćajnim sredstvom, tom kulturnom tekovinom novijeg doba, koju imaju svi gradovi u Evropi". Gotovo ista stvar koju je Panta poručivao 8 godina ranije.

Još jednom su Beograđani pokazali da su tvrdokorna sorta. Odziv je bio loš i na javne pozive se odazvao mali broj građana. Razlog je bio i to što je cena cena godišnje pretplate bila vrlo visoka za to vreme, i iznosila je 125 dinara, koliko je iznosila mesečna plata jedne službenice. Hotel i radnje su morali da isplate 250 dinara, a ako ste želeli da koristite usluge javnih telefona, to vas je koštalo pola dinara  za pet minuta razgovora tokom radnog vremena, a duplo posle. Na to je trebalo dodati još 120 dinara, koliko je koštao jedan komplet mikrotelefonskog aparata.

Upornost službenika PTT u agitovanju građanstva se donekle isplatila, tako da je u septembru 1899. godine Glavna telefonska stanica imala 28 pretplatnika. Ostalo je zabeleženo da je prvi telefonski broj, sa rednim brojem 1, dobio novinar Ljuba Bojović. Od preostalih brojeva dostupnih građanstvu i hotelima, najviše kontroverze je izazvao broj 13, koga niko nije hteo da se prihvati. Slučajno ili ne, na kraju je telefon broj 13 završio kao broj beogradske klanice.

U narednim godinama i decenijama, telefonija se razvijala brzo. 1911. godine podignuta je telefonska centrala u Kosovskoj, danas Muzej PTT, sa 3000 brojeva. 1918. godine osnovano je samostalno Ministarstvo pošta i telegrafa, a 1931. godine Beograd je dobio prvu automatsku central. Danas je telefonski priključak prisutan u svakom domu, iako je u prethodnih desetak godina prepustio primat mobilnoj telefoniji. 

Za kraj ove šetnje kroz istoriju telefonije u Beogradu i Srbiji, jedna zanimljivost. Sigurno se pitate kada je naš junak Panta Mihajlović dobio svoj prvi telefonski priključak? Odgovor je, nikad. Naime, posle propasti pokušaja uvođenja telefona u Srbiju, zaposlio se kao telegrafski službenik u Železnici i nikada više nije imao dovoljno novca da uvede telefon i u svoj dom. 

 

Naslovna fotografija je preuzeta sa Wikipedie.