Razne struje su oblikovale Beograd. Razne kulture koje su kao vetar dolazile, zadržavale se neko vreme, i prolazile, namerno ostavljajući svoje tragove i lične pečate u amanet. Kao što ljudi dolaze i prolaze, sve je promenljivo. Materijalna dobra koja su kamen po kamen klesala naš grad, jedini su dugovečni svedoci onog vremena koje mi nismo mogli da osetimo, nego samo kroz njih probali da "oživimo". Međutim i takvi stubovi bili su podložni promenama, dolasku, prolasku ili pak nestajanju.

Život kakav danas znamo i vodimo u ovom savremenom dobu bio bi potpuno drugačiji da takvih svedoka i dokaza nema. Jasno je da se svet menja iz dana u dan, građevine grade, stare ruše, a nove rastu kako bi i one za sto, dvesta godina postali svedoci i dokazi ovog našeg trenutnog sveta. I tako u krug. Ciklus života ili curiculuum vitae svega oko nas. I nas samih.

Ti svedoci, te građevine, i one su slične nama. One su kao ljudi. Rađaju se, razvijaju, rastu, zalaze u staro doba, i na kraju, svojim tempom dočekaju kraj svog životnog veka i nestanu. Za sve to vreme "žive". Upoznaju najrazličitije ljude, stiču prijatelje. Posmatraju ratove, politike, događaje, upijaju. Bivaju menjane, oblačene u drugačije haljine, stavljani im šeširi, kosa im se farba. Ali čak i njihove oči i duša, pa i njihovo znanje uvek će ostati isti i nepromenjeni, a pravi prijatelji će to primetiti.

Kafana Ruski car koliko god da više ne postoji pod tim imenom ni funkcijom, za neke Beograđane uvek će, makar u priči i pominjanju, ili pri pogledu u prolazu uvek biti to što jeste: svedok, stub, prijatelj, dokaz sveta kakav se nekad odvijao na mestu našeg grada, i ona biljka puzavica koja je svoj život produžila uprkos betonu i kamenjaru oko nje.

Foto: "Straža", 1915. - Oglas za restoran "Ruski car"

Stvaranje cara

Mesto boravka, prebivališta ovog prijatelja se od njegovog rođenja nije ni menjalo. Ovaj Sloven, zapravo Srbin ruskog porekla, srpske vrele krvi, ruskog vaspitanja i oštrine rodio se u Knez Mihailovoj 7, tačno na uglu sa Obilićevim vencem. 70-ih godina 19. veka taj špalir koji nosi ime čuvenog kneza, doživeo je jednu od promena stila, pa se pretpostavlja da je u toj rekonstrukciji nikao i naš drug Rus, tj. kafana. Od samog početka se oblačio lepo, shodno svojim mogućnostima.

Kafana je bila u vlasništvu braće Krsmanovića, čuvenih trgovaca iz Bosne, koji su, moglo bi se reći, izgradili Beograd. Pripadali su jednoj od najbogatijih porodica grada u tom vremenu, gradili su palate, kupovali placeve, stvarali istoriju.

Odmah po otvaranju, kafana je imala letnje odelo u vidu bašte, i to na centralnom delu najbitnije ulice grada. Bila je u vidu samo jedne prizemne zgrade, ali joj je namena od samog nastanka bila ista: da privuče prolaznike na kratak odmor, da pokaže da poseduje sjajan pogled na centar, i da ponudi odlično nemačko pivo.

Već 1890. godine ova građevina odlazi iz ruku porodice Krsmanović, i u vidu miraza uplovljava u vešte ruke braće Antonijevića, koji su bili vlasnici izuzetno uspešne juvelirske i časovničarske firme. Gospodin Maksa Antonijević, novi vlasnik lično, ovom posedu ne menja namenu, već je konačno krštava u naziv – "Ruski car", nesvestan istorije koju piše u datom trenutku.

Koji je to ruski car?

Čika Maksa možda nije imao inspiraciju za naziv svog novog lokala, pa je istu pronašao u trenutnim kulturno-političkim zbivanjima. Ili je, pak, možda i znao da će to mesto postati istorija.

Pretpostavlja se da se vlasnik odlučio za ovo ime u čast ruskog vladara Aleksandra II Nikolajeviča Romanova. Ruski vladar postao je poznat po tome što je uvodio razne ekonomske reforme, kao i to jer je ukinuo robovlasništvo i kmetovstvo. Oko 1900. godine ovaj imperator stiče popularnost i u Srbiji, jer je trebalo da kumuje na svadbi Aleksandra I Obrenovića i Drage Mašin.

Foto: Pinterest - Ksenija Stojadinovic

Carevo novo odelo

Od kad je došla u vlasništvo porodice Antonijević, kafana nije značajno menjala izgled, sve dok na red nisu došle mlađe generacije i modernija shvatanja. Dvadesetih i tridesetih godina 20. veka u Beograd stižu prve građevine sa više spratova. Naslednik kafane, sin Makse Antonijevića, Milutin, odlučuje da ide u korak sa vremenom i modernizacijom grada, te na tom ćošku 1922. godine počinje da gradi ni manje ni više nego palatu. Sve do kraja radova, 1926. godine, Milutin nije štedeo novce za ovaj projekat, već je dao sebi vremena da napravi nešto što će u samom centru grada odisati luksuzom i stilom neobaroka.

Na spratovima palate nalazili su stanovi, apartmani, prenoćišta. Prizemlju nije promenjena namena, tu se i dalje nalazio restoran tj. kafana, dok je u suterenu napravljen klub. U njemu su se večerima i noćima održavale žurke, igranke i svirke. Restoran u prizemlju bio je u bečkom stilu, a u njemu stolovi od punog drveta ili mermera, udobne fotelje presvučene plišom, gipsane forme na plafonu i svetlost koja se presijavala preko kristala sa lustera. Sve ovo u paketu pozivalo je građane da ovde upriliče svoj otmeni izlazak, namenjen prvoj klasi. Noćni klub u suterenu bio je slično opremljen, i nosio je naziv "Varijete".

Krajem dvadesetih godina prošlog veka, ovaj klub i kafana stekli su još veću popularnost i pomamu zbog toga jer je u tom lokalu nastupala čuvena muzička, glumačka i plesačka zvezda, svetska senzacija Žozefina Bejker, poznatija pod nazivom Crna Venera.

Ovaj restoran, kafana i klub stiče ugled kakav je krasio samo visok stalež, a takvi su bili i sami gosti. Tu su na poslovne sastanke, viđanja dolazili državnici, lekari, advokati, trgovci, glumci, pisci, umetnici. Elita celog grada volela je da provodi vreme u ovom prostoru, ali i da u njemu bude viđena. Čak su se razne sednice srpskih inženjera i arhitekti održavale baš u ovoj kafani, u njenom zlatnom međuratnom vremenu. Svi oni koji su želeli da uz dobro piće posmatraju šta se dešava kroz glavnu ulicu grada, ovo je bilo idealno mesto za to.

Drugi svetski rat je već u jeku, a klub "Varejete" u ovom slučaju služi kao sklonište. Nakon rata i ožiljaka, i "Ruski car" je primio povrede, posle kojih više nikad nije ostao isti.

Bratstvo i jedinstvo

Palata u kojoj se nalazio "Ruski car" nakon završetka rata, kao i većina imovine po gradu, porodici Antonijević biva oduzeta i stavljena u vlasništvo grada i države. Postala je društvena svojina. Nakon kratkog vremena dodeljena je na upravljanje ugostiteljskoj firmi pod nazivom "Stari grad", koja je ovaj elitni restoran rekonstruisala po svojim ukusima. Skup enterijer je zamenjen "običnijim" i modernijim, koji je bio pristupačniji za "običan svet", a cela kafana pretvorena u prvi restoran sa samousluživanjem na ovim protorima. Grad je restoranu dodelio ime "Zagreb". Preživeli ruski car menja svoj identitet i postaje narodski čovek, radni i vredni Jugosloven.

Klasne razlike su pokušavane da se brišu, radan i pošten narod izbija kao primat i samim tim, shodno novim strujanjima, menjaju se kako mišljenja, tako i sam izgled grada i lokala.

"Zagreb" brzo i veoma lako stiče popularnost, što zbog iste one lokacije koja ga je i vinula na vrh liste, zbog svoje bašte koja je ostala neprikosnovena, ali i po jeftinom ručku i sutlijašu sa cimetom koji je bio redovan gost na meniju. Simbolično, postaje "ujedinitelj" posleratnog Beograda i Beograđana u drugoj polovini dvadesetog veka.

Decenijama ovaj restoran opstaje, a svi građani, možda nekako po inerciji, ili zbog njega samog, postaju veliki obožavatelji ali i redovni gosti, koji su bili spremni da ponekad čekaju i po sat, dva za slobodan sto.

Beograđani pamte svoje dane iz mladosti i prepričavaju da su se nalazili ili kod "Konja" ili kod "Zagreba", išli baš tu na čaj pre bioskopa, a iz bašte su bile šacovane gradske cice koje su užurbano špacirale glavnom štraftom.

Foto: Wikipedia / Stolica - Ruski car u doba tranzicije

Carevanje u modernom dobu

Palata 1987. godine, skoro sto godina od nastanka prvobitne kafane, dobija konačno zaslužen orden: spomenik kulture, pod zaštitom države. Ovom dodelom zabranjeno je vršenje izmena na spoljašnjosti, i jednom delu unutrašnjosti zgrade.

Par godina nakon ovoga, restoran se privatizuje i preuzima ga gospodin srpskog porekla, sa australijskim državljanstvom. Nostalgija, rodoljublje ili nešto treće, navelo je ovog čiku da preuredi restoran, pa da pokuša da vrati stari sjaj i stil. Originalno kršteno ime "Ruski car" ponosno je ponovo odzvanjalo Knez Mihailovom ulicom.

2007. godine "car" doživljava još jedno osveženje, i uz tadašnjeg ambasadora Rusije u Srbiji biva okarakterisan kao "hram prestoničkog hedonizma" gde se i dalje susreću ruska i srpska duša.

Međutim, slovenska je duša nemirna, i 2012. godine  ovaj gospodin čvrstog stava, strogog držanja ali toplog srca odlazi na još jedan odmor i predah. Na tom mestu otvara se italijanski restoran, koji je opstao sve do 2016. godine.

Nakon ovoga, duša "Ruskog cara" ostaje zakopana iza njegove umorne i stare spoljašnjosti. Neprocenjiva tradicija i čitav leksikon, za šta se ova zgrada može smatrati i dalje je na pauzi. Istorija srpskog gospodstva, spomenar ličnosti, miris pogačica iz šibera, sve to ostaje duboko u sećanjima onih koji su "videli Ruskog cara". Ovakvi lokali nekada su bili pojam građanskog Beograda, a sada, uz samo malu pomoć mogu, kao nepokretno kulturno dobro, postati prava spomen-atrakcija, beg u istoriju. "Ruski car" nam za sad ostaje kao dobroćudni duh vremena lepšeg i možda samo za trunku bezbrižnijeg Beograda.